Segmenti presude: Mladić bio u direktnom kontaktu s rukovodstvom Srbije
Iako su predstavnici udruženja žrtava i pojedini analitičari izrazili nezadovoljstvo činjenicom da u jučerašnjoj presudi ratnom zločincu Ratku Mladiću (izuzev činjenice da nije presuđen genocid u šest bh. općina, osim u Srebrenici), nije nedvosmisleno potvrđeno učešće Republike Srbije i Vojske Savezne republike Jugoslavije u ratu u Bosni i Hercegovini, to, ipak, nije sasvim tačno, prenosi bh. informativni servis INS.
Prema sažetku presude koju je objavio Haški tribunal (ICTY), Mladić je bio “u direktnom kontaktu sa članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba vojske Savezne republike Jugoslavije kako bi osigurao da vojne potrebe VRS-a budu zadovoljene”.
“Vijeće je konstatovalo da je optuženi (Mladić) tokom opsade (Sarajeva) primao vojnu pomoć od jedinica vojske Savezne republike Jugoslavije.”
Ovo nedvosmisleno potvrđuje ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, na sličan način kako je to utvrđeno u nekim ranijim haškim presudama, a što se u Sarajevu često zaboravlja.
Mladić se, navodi se dalje u presudi, nekoliko puta obratio Skupštini bosanskih Srba i govorio o pitanjima u vezi s političkom platformom rukovodstva bosanskih Srba, a često je i davao prijedloge srpskim političarima u vezi s tim kako da se postave tokom mirovnih pregovora kako bi postigli prvobitno definisane “strateške ciljeve”. Ako se zna da je Mladić, prema presudi, bio “na direktnoj vezi” s Beogradom, nije teško pretpostaviti odakle je dobijao navedene instrukcije.
Jugoslavenska armija provodila operacije
Uz slučaj “Stanišić i Simatović”, gdje se, također, utvrđuje uloga organa Srbije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, treba podsjetiti na predmete “Tadić”, “Čelebići” i “Martić”, u kojima je sasvim jasno potvrđena srbijanska uloga.
“Kao što je žalbeno vijeće već istaklo, međunarodno pravo ne postavlja uvjet da je za određena djela o kojima je riječ strana država izdala konkretna uputstva ili direktive određenim oružanim snagama, a da bi se za te oružane snage moglo smatrati da djeluju kao de facto organi države”, navodi se u pravosnažnim zaključcima u žalbenoj presudi Dušku Tadiću, te se nastavlja:
“Iz toga proizlazi da u okolnostima ovog predmeta nije bilo potrebno pokazati da je konkretne operacije koje su provele snage bosanskih Srba i koje su predmet ovog suđenja (napadi na Kozarac i opće uzevši u općini Prijedor) konkretno naredila ili planirala Jugoslavenska armija. Dovoljno je pokazati da je ta armija vršila opću kontrolu nad snagama bosanskih Srba, što je optužba pred raspravnim vijećem i pokazala. Ta kontrola odražavala se ne samo u finansijskoj, logističkoj i drugoj pomoći i podršci nego, također, što je još važnije, u učestvovanju u općem usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru nad aktivnostima i operacijama VRS-a. Ta vrsta kontrole dovoljna je da se ispune pravni kriteriji koje zahtijeva međunarodno pravo.”
Za VJ i VRS, navodi se, bilo je karakteristično to da su “dijelili iste vojne ciljeve”.
“Veza između VJ i VRS očito je obuhvaćala mnogo više nego puku koordinaciju ili saradnju između saveznika; u stvari, preimenovana vojska bosanskih Srba i dalje je sačinjavala jednu vojsku pod komandom Generalštaba VJ u Beogradu”, ističe se u presudi Tadiću.
Vojni ciljevi formulisani u Beogradu
Bilo je očito, navodi se, da je i nakon 19. maja 1992. vojska bosanskih Srba nastavila djelovati na postizanju vojnih ciljeva formulisanih u Beogradu.
“U vezi s tim, raspravnom vijeću predočeni su očigledni dokazi o lancu vojnog komandovanja između Beograda i Pala i vijeće je prihvatilo da je Generalštab VRS-a imao veze i redovnu komunikaciju s Beogradom.”
Prema mišljenju žalbenog vijeća u slučaju “Tadić”, zaključak raspravnog vijeća da je odnos između SRJ / VJ i VRS-a bio odnos saradnje i koordinacije, a ne opće kontrole ima tu slabost što nekritički prihvata karakteristike koje je Beograd namjerno ustanovio kako bi se stvorio privid da su Beograd i Pale povezani samo kao partneri koji djeluju u saradnji.
“Takav pristup ne samo da je pogrešan u konkretnim okolnostima ovog predmeta nego može dovesti do štetnih posljedica usvoji li se kao opći pristup. Pridavanje neprimjerene važnosti vidljivim strukturama i javnim izjavama zaraćenih strana umjesto istančane analize stvarnog odnosa koji postoji među njima može prešutno sugerisati grupama koje vrše de facto kontrolu nad vojnim snagama da se odgovornost za djela tih snaga može izbjeći površnim restrukturiranjem tih snaga ili olakim izjavama da su restrukturirane snage odsad nezavisne od dotadašnjih sponzora.”
Izvor: Agencije