‘Moj život sa srcem na baterije’

Od početka godine u Kliničkom centru Srbije urađena je samo jedna transplantacija srca, a na tu operaciju čeka 40 osoba. Zbog dugog čekanja i malog broja donatora, pacijenti u Srbiji su prinuđeni da se sami snalaze kako bi prikupili novac i sebi osigurali presađivanje srca u nekom od europskih zdravstvenih centara.   

Ovo je priča jednog od tih pacijenata:

Ja sam Aleksandar Šešlija, otac sam dva divna klinca, radim kao šef informatike u Opštoj bolnici u Subotici i u zadnjih godinu i po moj život zavisi od torbice od koje se ne smem rastajati 24 sata dnevno.

Sećam se bio je 1. maj, dobio sam iznenada temperaturu bila je jako visoka 39 stepeni i nisam preležao tu virozu. To je trajalo 21 dan, išao sam redovno na posao, doktor me je uputio kod kardiologa koji mi je rekao „Saša, tvoje srce je stradalo“, zapravo da mi je virus oštetio srčani mišić i rekao mi je u tom trenutku da mi je jedina nada transplantacija srca.

Život se umnogome promenio od kako imam pumpu, zato što hajde bukvalno ja idem na baterije, na struju. Prvo ja moram da pazim da imam rezervne baterije kada se istroše ove da ih zamenim. Drugo moram da pazim na kabl koji viri iz torbice i koji i dolazi do mog srca. Svaki dan moram da se previjam da bi održavao to područje sterilnim da ne bi došlo do neke infekcije.

Uveče kad legnem da spavam skidam se sa baterija i priključujem se na struju. Kad želim da se tuširam to su posebne pripreme jer imate posebnu torbicu za baterije i za kompjuter. Ne smem da ulazim u vodu, nema plivanja, nema bazena, nema onog što ste ranije radili neke najobičnije stvari.

Obične stvari mogu me doći glave

I najbanalnije stvari meni mogu doći glave. Moram da pazim čak i na baterije kada mi signaliziraju da sam ostao bez napona jer ukoliko nemam kod sebe rezervne baterije imam 15 min da dođem do rezervnih baterija.

Sećam se trenutka kada sam došao iz Kliničkog centra Srbije posle operacije neka redovna rutina je bila da nahranim svog papagaja. Prišao sam kavezu i dok sam ga hranio on se spustio dole u dno kaveza i počeo da gricka kabl. Trznuo sam se i shvatio da me delić sekunde delio od toga da papagaj pregrize kabl i da to bude kraj za mene.

Najviše mi nedostaje ujutro kada ovaj mali klinac od dve godine dođe u krevet kod nas pa bi čovek poželeo da se igra sa njim, onako opušteno bez razmišljanja o kablu, a ja to ne mogu. Moram se namestiti da bi se igrao sa detetom i njemu moram objasniti da ne sme taj kabl da zakači, da vuče.

Kod nas je veliki problem za transplantaciju, da li srca ili bubrega. Lista čekanja je velika i iz tog razloga rekao sam da ću preuzeti na sebe i pokušati sam da rešim ovaj problem.

Uspeo sam da skupim do sada 31 000 evra ono što je meni potrebno da bi uspešno izvršio transplantaciju, u inostranstvu je 120 000 evra. Sada imam i SMS broj putem kojeg se nadam da ću prikupiti nedostajuća sredstva.

Ne poznajem nikoga kome se nešto ovako dogodilo. I dan danas mi je nepojmljivo i ne prođe dana da ne razmišljam o tome, te se pitam „Saša, šta se desilo“. Jer vi funkcionišete normalno i onda preko noći u roku od sat, dva ili tri se nešto desi i vama kažu da ste pacijent za transplantaciju srca i da vas život zavisi od toga. Svaki dan razmišljam šta se desilo, zašto nisam preležao tu virozu, ali to je nešto što ne mogu da promenim.

Izvor: Al Jazeera