Umjetnost preživjela granatiranje Sarajeva
Radovan Karadžić je bio optužen i za razaranje spomenika kulture u Bosni i Hercegovini, od kojih je veliki broj uništen u Sarajevu.
Ipak, tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine pojedinci nisu dozvolili da kultura i umjetnost nestanu. Jedan od njih je historičar Nihad Kreševljaković.
S bratom i prijateljima sakupljao je videomaterijal, od kojeg su kasnije nastali film, pozorišna predstava i knjiga.
“Kao što vidite, u Sarajevu je rat. Želio bih uraditi jedan film o Sarajevu, ne znam hoću li se s ovog krova živ izvući”, govorio je nekada Kreševljaković.
‘Suluda’ 1992.
Na krov zgrade, koja je u ratu bila sklonište i gdje je snimao brata blizanca, više se ne penje, ali još se svega sjeća. Zna, kaže, da je to bilo suludo 1992. godine.
“Sjećam se dobro da je to bio jedan od onih dana kada je bilo poprilično jako granatiranje, tad su još svuda snajperi pucali”, kaže Kreševljaković.
Ipak, nastavili su snimati sve vrijeme opsade.
Granatiranje prvih zgrada snimao je s prozora svoje sobe. Za te prozore vezana su, kaže, sva njegova sjećanja na opsadu grada.
“Stvarno se sjećam milion tih trenutaka kada stojim na prozoru i kada razmišljam o tome da li ću jednom dočekati mir. Svaki put kad biste gledali s tog prozora, gledali ste nečiju tragediju, jer svaki put vidite nečiji krov koji je odletio u zrak, uvijek razmišljate o sudbinama tih ljudi, jesu li bili u tom trenutku u kući. Bilo mi je zanimljivo kako jedna lijepa stvar: kuća s pogledom, kako u jednom trenutku zapravo to postane nešto što ti donosi više problema nego lijepih stvari”, govori sarajevski historičar.
U početku su snimali samo da bi dokumentirali ono što se dešavalo, ali kako je opsada trajala, razvijala se ideja o filmu.
Nakon rata pronašli su i videomaterijale drugih sugrađana i počeli s montažom. Šest godina poslije napravili su, kaže, autentičnu priču koju je vidio cijeli svijet.
“Bila je jedna činjenica da je zapravo agresija na Bosnu i Hercegovinu i opsada Sarajeva, da je to bio prvi događaj takve vrste u historiji čovječanstva gdje prvi put imaju te videokamere i obični ljudi mogu dokumentirati šta se događa oko njih”, nastavlja Kreševljaković.
Videoarhiv
“Sjećaš li se Sarajeva” nalazi se i na vratima Videoarhiva koji su u međuvremenu osnovali. Njegov cilj je promocija i afirmacija kulturnog i prirodnog naslijeđa BiH. Videoarhiv je suizdavač knjige 2. maj 1992. – bio je lijep i sunčan dan, koja je zapravo zbirka sjećanja Sarajlija na prvi dan opsade grada i po kojoj je kasnije režirana pozorišna predstava.
“Nema nikakve dileme da je to bilo grozno iskustvo, ali s druge strane mislim da u svakom iskustvu čovjek treba pronaći ono što je dobro i, naravno, ako se bavi tim na način na koji se ja pokušavam baviti, da zapravo prenoseći tu poruku podsjeća na ljude, na vrijednost i svetost mira, kao i na važnost toga da nas loša iskustva trebaju činiti boljim, a ne gorim ljudima”, ističe Kreševljaković.
“Prve kadrove granatiranja Sarajeva snimali su na ove osmomilimetarske kasete, a s obzirom na to da su ih imali samo tri, u rijetkim trenucima, kad je u Sarajevu bilo struje, presnimavali su materijal na VHS. Pri tome su neki materijali izgubljeni, ali umjetnost je, kažu, preživjela granate”, izvještava reporter Al Jazeere Emir Skenderagić.
Izvor: Al Jazeera