Patnje i nade Sirijaca na izbjegličkom putu

Veliki Izbjeglički val koji je posljednjih dana zahvatio Makedoniju, gdje na južnoj granici bude gotovo 4.000 ljudi, doprinio je da prihvatni centar za izbjeglice bude prepun. U njemu je blizu 2.000 ljudi.

Svi su umorni od teškog puta, iznemogli, ali istrajni u svojoj namjeri da se domognu zemlje u kojoj će pronaći mir i pokušati da, kako kažu, okrenu novu stranicu života, u kojoj neće biti mjesta za rat, nasilje i stradanja.

Vođeni ovakvim željama, na put iz Damaska krenula su dva prijatelja, Omer i Usame. Oni se znaju još sa studija.

Njih nije razdvojio ni teški rat koji se već godinama vodi u njihovoj zemlji – naprotiv, inspirirao ih je da učine sve kako bi im bilo bolje. U razgovoru za Anadoliju, ispričali su svoju priču o teškom putu ka ostvarenju svog cilja- svjetlijoj budućnosti.

“Najprije smo avionom otišli u Bejrut i krenuli prema Turskoj. Nakon toga iz Turske smo putovali malim čamcima do jednog grčkog otoka. Bilo je opasno. Nastavili smo brodom do Atine, pa vozom do granice. Neko je putovao autobusom i taksijem. Granicu smo prošli izjutra i sada smo u kampu. Moja destinacija je Njemačka, gdje ću nastaviti studije telekomunikacijskog inženjerstva, jer sam bio četvrta godina”.

Ovim riječima svoju priču započinje Sirijac Omer. Usame nastavlja priču, objašnjavajući poteškoće u putu, ali i otkrivajući svoje namjere za budućnost.

‘Najteže putovanje’

“Napustio sam Siriju prije tri sedmice. Imao sam mnogo opcija. Moj je brat prethodne godine otišao u Švedsku, a ja sam odabrao Njemačku, jer mogu da nastavim sa svojim studijem. Svakako da je putovanje bilo teško, nije to nešto novo. Već se zna da je za sve nas najteže bilo putovanje čamcem”, kaže Usame.

Navodi da “normalno samo 35 osoba mogu putovati čamcem, ali oni koji organiziraju putovanje uzimali su 50-55 osoba”.

“Bila su tri čamca, a 200 ljudi. Ako se odlučiš putovati čamcem nema vraćanja, budući da smo do mjesta gdje smo počinjali putovanje čamcem putovali šleperom, natovareni sa otprilike 200 ljudi i putujući četiri sata”, dodaje Usame.

Svjesni su da se za ovo putovanje trebaju spremiti fizički, psihički, ali i finansijski.

“Meni je potrebno oko 3.000 dolara za putovanje. Čamac iz Turske do Grčke košta 1.200 dolara, taksi od Mađarske do Njemačke 500 eura. Ovo su najveći troškovi, ostalo trošimo na hranu, vodu i smještaj”, navodi Omer.

No, Omer gaji nadu da će se njegova zemlja obnoviti nekada u budućnosti i da će znati kako će joj pomoći.

“Kada stignemo na našu krajnju destinaciju, potrudit ćemo se za najbolje. Možda, kada završimo sa studijem, radit ćemo u nekoj kompaniji i pokušati da našim ljudima pomognemo”, govori Omer.

Njegov prijatelj Usame kazuje da je na put krenuo bez svoje porodice i da nije u stanju da bude u redovnoj komunikaciji sa njima.

“Ne možemo svugdje naći wi-fi mrežu, a i telefoni nam ostaju bez baterija i nemamo ih gdje puniti”, kaže Usame.

Gubitak nade

Tokom ratnih godina u Siriji, dvojica mladića izgubili su nadu da se bilo šta može promijeniti nabolje. Zato su, navode, “hrabro pošli na svoj put”.

“Ostao sam četiri godine u Siriji. Nema nade. Mislili smo da će završiti. Dok su drugi na početku rata napuštali vojsku, mi smo ostali tamo”, kaže Omer.

“Ne želim da se vratim u svoju državu. Ostao sam sa strpljenjem četiri godine nadajući se da će svaka naredna biti bolja, da bismo na kraju izgubili nadu. Odlučili smo da putujemo, da nastavimo sa životom i nađemo mir. Moja porodica nije željela napustiti zemlju, ne žele otići nigdje i žele tamo umrijeti”, nadopunjuje ga Usame.

Navodi da “znaju da se mnogi pitaju odakle im novac, pametni telefoni, laptopi i ostale stvari”.  Navode da im je sve to neophodno za život, ali posebno u ovako teškim okolnostima.

Omer kaže da je spreman za put, da zna kuda idu i da neće ostaviti svog prijatelja bez obzira o čemu se radilo.

“Mi se ovim putem krećemo gledajući kuda ide većina ljudi, ili u konsultaciji sa našim prijateljima koji su ranije putovali. Ne trošimo previše novca za komuniciranje, svugdje možemo naći internet i prije nego počnemo sa putovanjem. Uradili smo dobro istraživanje o tome”, kazuje  Omer.

“Ekonomska situacija u mojoj zemlji je veoma loša. Sirijska valuta pada svakoga dana. Ranije smo mogli zaraditi 3.000 dolara za manje od godinu, a sada godinama trebamo raditi da bismo tu istu sumu zaradili”, navodi Omer.

‘Sve ili ništa’

Omer i Usame govore kako ima ljudi koji su krenuli na “sve ili ništa”.

“Ljudi prodaju sve što imaju da bi sakupili novac za putovanje. Ako im ne ide dobro u putovanju, ostaju na putevima bez ičega”, ističe Omer, potencirajući da izbjeglice ne misle na novac, već da žele živjeti u miru i pokušati da sagrade budućnost.

“Mi ne tražimo pare u zemlji gdje ćemo ići. Ne mislimo na novac. Kada završimo sa studijima, moći ćemo raditi, da gradimo život u miru”, kazuje Omer.

Omer i Usame su čvrsto odlučili da ne odustanu od svoga puta i da učine sve kako bi uspjeli, da kako kažu, dočekaju sretnija jutra.

Njihov je put mukotrpan, naporan i težak, ali ističu Omer i Musame, da ne postoji nešto s čime se može izmjeriti njihova odlučnost i želja za životom u kojem ratni sukobi nisu svakodnevnica.

Izvor: Agencije