Priznanje Udruženja iz Prijedora Oliveru Frljiću
Popularni hrvatski pozorišni režiser, intendant Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Rijeci Oliver Frljić, dobio je međunarodnu nagradu za borbu protiv poricanja genocida od Udruženja Prijedorčanki “Izvor”, koja mu je uručena u bivšem logoru za nesrbe u Trnopolju.
Frljić je dobio nagradu zbog angažiranosti na rasvjetljivanju činjenica i odgovornosti za zločine počinjene u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, kao što je bio slučaj ubistva porodice Zec u Zagrebu 1991. godine, javio je dopisnik agencije Anadolija.
Udruženje iz Prijedora osnovalo je međunarodnu nagradu za borbu protiv poricanja genocida, kako bi skrenulo pažnju na doprinos pojedinaca i organizacija u borbi protiv poricanja zločina, a posebno genocida. Ove godine nagrada je pripala Oliveru Frljiću, hrvatskom pozorišnom režiseru rođenom u Travniku 1976. godine.
Autoviktimizacija
„Ova nagrada mi puno znači, jer je, kao i nagrada Fondacije Biljana Kovačević Vučo, prepoznala moje sveukupno javno djelovanje. Uz otvorenu mogućnost da povrijedim nečiji kazališni rafinman, ponovit ću da je za mene teatar samo sredstvo i bio bih presretan kada bih jednom nestali razlozi zbog kojih se njime bavim. Nažalost, bojim se da to u svom životnom vijeku neću dočekati“, izjavio je Frljić za Anadoliju.
Na pitanje na kakav prijem nailazi njegova borba protiv poricanja genocida u ostalim državama s prostora bivše Jugoslavije, posebno u Hrvatskoj i Srbiji, Frljić je odgovorio:
„Postjugoslovenska društva vrlo nerado govore o svojim ratnim zločinima, naročito onima koji su se događali kao plansko protjerivanje, internacija, zlostavljanje ili istrebljivanje pripadnika nepoćudnih etničkih skupina. Puno je veća spremnost da se govori o vlastitoj poziciji žrtve, što nije ni čudno s obzirom na to da je dvadeset i kusur godina bio i ostao dominantan autoviktimizirajući diskurs, da su medijski proizvođeni i ponavljani stereotipi o pripadnicima ‘nepoćudnih’ etničkih skupina, koji su bili prvi korak u njihovoj dehumanizaciji, a koja su onda poslužili kao legitimacija za njihovu masovnu likvidaciju. Ono početo u ratu nastavlja se u miru kroz negacionizam koji je moguć, jer postjugoslovenska društva nisu nikada prošla kroz proces denacifikacije. Zato Srbiju danas vodi Aleksandar Vučić, a za većinu građana Hrvatske oslobađajuća presuda generalu Gotovini automatski je obrisala i zločine za koje mu se u Hagu sudilo.“
Režisera Frljića u pravilu zanimaju zločini koje su počinila društva u kojima radi, zločini koji su, kaže, ugrađeni u njihove temelje i državna ideološka aparatura koja radi na njihovom poricanju. Također ga zanima i onaj pojam kolektivne odgovornosti, koji većina običnih ljudi, ali i veliki dio političara, ne uspijeva razlikovati od pojma kolektivne krivice, poručio je Frljić.
„U svakoj sredini pokušavam govoriti o tim stvarima jednakim intenzitetom. U Poljskoj sam, po svoj prilici, prešao onu mjeru koja je za to društvo i direktora Starog teatra Jana Klatu, koji mi je zabranio predstavu ‘Nebožanska komedija’, prihvatljiva. Htio sam, naime, otvoriti pitanje poljskog antisemtizma i zločina koji su u okviru te ideološke matrice počinjeni“, izjavio je.
Frljiću nijedan rat nije davno prohujali rat, nego je itekako prisutan kao jedna paralelna historija ljudske bestijalnosti. Od masakra koji su Grci priredili Perzijancima u bici kod Salamine do onoga što izraelska vojska trenutno radi palestinskoj djeci, rat uvijek pokazuje koliko malo treba da izgubimo ono što je esencija ljudskosti – a to je prepoznavanje i solidarnost s osobom kao osobom, bez obzira na njezinu nacionalnu, vjersku, ateističku ili rasnu pripadnost, poručio je režiser i dodao:
„Moja zadaća je, ako ovaj interes za čovjek kao čovjeka i ne postoji, da ga stvorim. I zato je potrebno naći adekvatan kazališni jezik koji nas može učiniti zainteresiranim za ubijanje ljudi koji žive negdje tamo daleko i čija smrt medijski nije tako atraktivna.“
Razbijanje iluzija
O postojanju osobnog razloga za protugenocidni aktivizam Frljić je izjavio:
„Postoji iskustvo rata na prostoru bivše Jugoslavije koji je razbio puno iluzija, a postoje i ‘tekovine’ tog rata s kojima se susrećem svaki dan. Postoji i pitanje kakvo ćemo društvo ostaviti generacijama koje dolaze.“
Prema Frljiću, rat u BiH nikada i nije završen, te da ga je Dejtonski sporazum samo preselio u jednu drugu sferu. Tvrdi da se taj rat sada vodi kroz postojeći državni ustroj, kroz zazivanje trećeg entiteta, kroz različite institucije kojima je zadatak održavanje nacionalnog sukoba srednjeg intenziteta, kroz širenje straha od unitarizacije, kroz gluposti o autentičnim predstavnicima i majorizaciji, kroz negiranje zločina vlastitog nacionalnog korpusa…
„U Bosni i Hercegovini, da bi opstala, nužno je da jedna ideja porazi drugu – nužno je da ideja građanskog društva pobijedi postojeći etnokoncept. To znači i ukidanje postojećih entiteta“, zaključuje Frljić.
Hrvatski režiser Frljić je mišljenja da BiH najviše ometa samu sebe na putu prema eurointegracijama.
„Uz postojeću političku scenu, na kojoj kao relevantni subjekti postoje samo stranke desne provenijencije s tri nacionalna predznaka, Bosna je u pat-poziciji. Politika je ovdje isključivo sredstvo ucjene drugog etničkog korpusa. Uostalom, sama Evropska unija je u dubokoj krizi – i kao ekonomska i kao politička zajednica. Mislim da pravo pitanje nije trebaju li BiH eurointegracije, nego kakvu BiH treba BiH“, pojasnio je.
Oliver Frljić najavio je kako dolazi u Sarajevo na ovogodišnji MESS s predstavom „Hamlet“ Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) i predstavom „Aleksandra Zec“ HKD teatra iz Rijeke.
Izvor: Agencije