Neriješen problem izbjegličkih centara u BiH
Niti 19 godina nakon rata Bosna i Hercegovina nije uspjela riješiti problem kolektivnih izbjegličkih centara, a prema podacima UNHCR-a, u 88 kolektivnih stambenih jedinica i danas živi najmanje 7.000 izbjeglica.
Najveći izbjeglički centar je u Mihatovićima kod Tuzle, koji je posjetila ekipa Al Jazeere kako bi provjerila zašto se izbjeglice iz tog centra ne vraćaju svojim prijeratnim domovima.
Izbjeglice u tom centru žive u istim kućama, s po četiri stana jednake kvadrature namijenjena ljudima sličnih sudbina. Odmah nakon rata kuće je izgradila norveška Vlada.
U jednoj od tih stambenih jedinica živi Umihana Povlakić, koja je izbjegla iz Zvornika.
Teško da bi se ovo moglo nazvati pristojim životom, kaže Umihana, no tu joj je za sada bolje nego u njenom prijeratnom domu, iako joj je obiteljska kuća obnovljena.
„Jeste pokrivena, ali ne uvedoše nam ni vodu, ni struju. I onda insan ne može da ide u mrak“, žali se Umihana.
Kontrole prijava prebivališta
Kuću u selu Sućeska kod Srebrenice, obnovio je i Mehmed Hodžić, ali se ni on ne planira vraćati jer priznaje da se boji.
„Živ trnem kad iz Kladnja pođem, dok ne prođem Miliće, jer te može svašta snaći“, upozorava Mehmed.
Ministar zadovoljan stanjemMinistar za ljudska prava i izbjeglice Damir Ljubić smatra da BiH može biti zadovoljna rješavanjem izbjegličkog pitanja. Razumije razočaranost onih koji se još nisu vratili, ali vjeruje da će posljednje poglavlje u ovoj priči uskoro biti zatvoreno.
“Ako imamo u vidu činjenicu da je polovina stanovništva u BiH izbjeglo ili raseljeno, da se u proteklih 20 godina vratilo ili riješilo svoj trajni status otprilike 1,1 milion ljudi, da je polovina stambenog fonda bila srušena, a da je obnovljeno više od 300.000 stambenih jedinica, možemo na neki način izraziti određenu dozu zadovoljstva.
Prema nekim svjetskim iskustvima, to je jedno veliko postignuće. Isto tako, za one ljude koji nisu riješili svoj status, za njih kao da se ništa nije desilo, no ona sredstva koja smo osiguirali i koja ćemo osigurati daju optimizam da će se riješiti i njihov status”, rekao je Ljubić.
Na najave o kontrolama prijava prebivališta u bh. entitetu Republika Srpska, samo pita: „Gdje to mi pripadamo i koji smo onda narod? To mi zaista ne ide u glavu. On može imati dva državljanstva, a ja ne mogu glasati u Srebrenici, u toj istoj mojoj državi“.
Povjerenje u vlasti Republike Srpske je krhko, a trauma zbog gubitka dva sina u Srebrenici neizlječiva, priča dalje Hodžić.
Kćerka, koja živi s njima ne radi, a penziju koju je zaradio kao čuvar šumâ troši na lijekove bolesne supruge.
Izbjeglice ne žele natrag
Život Hodžićevih prvih komšija nije bitno drugačiji. Četveročlana obitelj Musić izbjegla iz Vlasenice, gotovo cijelu penziju potroši na liječenje.
„Eto, imam ja 310 maraka [155 eura]. Dok me dva-tri puta odvuku dolje kod ljekara, ja nemam dinara“, žali se Muradija Musić.
Za obnovu kuće u Vlasenici nemaju ni sredstava, niti volje.
„Šta ću u Vlasenici? Moje je sve otišlo više – i život, i sve… Šta ću?“, pita Musić.
Stanarinu u kampu ne plaćaju, vodu također. Osobe sa statusom izbjeglica imaju pravo na subvencionirano plaćanje struje.
Osnovnu školu, koja se nalazi u okviru kampa, zajedno pohađaju djeca prognanika i domicilnog stanovništva.
Vrijeme ovdje sporo prolazi, ali ovi ljudi kažu da sada teško mogu zamisliti život na nekom drugom mjestu.
„I 19 godina nakon rata, izbjeglički kolektivni centar u Mihatovićima dom je za najmanje 500 izbjeglica. I dok vlasti najavljuju zatvaranje centra najdalje do 2017. godine, izbjeglice sumnjaju da neko bitnije može izmijeniti njihovu sudbinu u naredne tri godine“, javlja Al Jazeerina reporterka Arduana Kurić.
Izvor: Al Jazeera