Tužni Kurban-bajram u praznim Šahmanima
U Šahmanima, jednom od 11 zaselaka Željeznog Polja koja su skoro u potpunosti uništena u svibanjskim poplavama koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, trenutno živi samo Halida Čizmić sa suprugom i djecom.
Sablasna tišina, koju prekida lavež pasa u daljini i poneka mačka koja pretrči put skoro su sve živo što se može vidjeti u tom nekada pitomom i sretnom selu, prenose u reportaži novinari Anadolije koji su Šahmane posjetili uoči Kurban-bajrama.
U većini sela na tom području, koja su nekada bila bogati krajevi, poznati po uzgoju malina i kupina, ali i radišnim stanovnicima, danas dominiraju tišina i pustoš, urušene i oštećene kuće, putevi. Šahmani su jedno od njih.
Samo nekoliko mjeseci prije, Šahmanima je dominirao smijeh velikog broja djece, sretnih roditelja koji su radeći u svojim poljima osiguravali egzistenciju obiteljima. Zaselak je sada potpuno uništen, a kuće su napuštene.
Jedini u selu
Dvoje maloljetne djece Halide Čizmić igraju se u dvorištu. Oko njih su porušene susjedne kuće.
Halida priča o susjedima, koji ih i danas znaju posjetiti. Kaže kako dođu na pola sata da vide svoje kuće, plaču i vrate se u privremeni smještaj. Prisjeća se bajrama od ranijih godina. Provodili su ih zajedno, s osmijehom i srećom na licu, a sada je tu samo tuga.
Halidina obitelj je jedina u selu. Ne planira nikuda ići, jer i ne zna gdje bi.
Ništa se ne mijenja mjesecimaErdin Hibović iz Udruženja „Opstanak“ pojašnjava da je situacija u Željeznom Polju ista već četiri mjeseca.
„Ništa se nije promijenilo. Sve su bila pusta obećanja koja niko nije ispunio. Ljudi još uvijek nemaju zemljište, nemaju kuće koje su se mogle napraviti za ova četiri mjeseca da je bilo volje vlasti, od mjesne zajednice do vrha”, ispričao je Hibović.
Ljudi su se snalazili, kaže, pa je netko kod rodbine, netko je u kućama za koje plaćaju kirije, ali uglavnom su ljudi prepušteni sami sebi.
Humanitarna pomoć za stanovnike Željeznog Polja i dalje stiže u obliku novčanih sredstava za građevinski materijal, ali i samog građevinskog materijala, te prehrambenih artikala.
„Trenutno ima uplaćeno oko 150.000 konvertibilnih maraka za građevinski materijal, ali to sada stoji i čeka. Daju nam nehumana zemljišta gdje neće biti moguće uspostaviti normalan život”, pojasnio je Hibović.
„Od 36 kuća, ovdje je ostala samo moja porodica. Ovdje sam samo muž i ja sa četvero djece”, priča Halida dok gleda u kuće oko sebe.
Prva kuća do njene, kako kaže, kada pada kiša škripi i pomjera se. Žalosno joj je živjeti u naselju u kojem je samo njena obitelj.
„Nismo imali ni struju, ali sam sada uspjela da je dovedem od komšije. Faktički sama živiš, nemaš komšija, nema nikoga. Tužno je i žalosno”, nastavlja Halida priču o životu u Šahmanima.
Komšije dođu na pola sata
Ne planira nikuda ići, a i djecu je ove školske godine upisala u školu u Željeznom Polju.
„Ja ću ovdje biti dok nam ne naprave nešto. Ovdje se niko od stanovnika nema gdje vratiti. Jedino mi živimo u svojoj kući, ali i ona je ispucala”, pojasnila je Halida.
Za Kurban-bajram očekuje da će ih posjetiti bivši susjedi, ali to više nije isto.
„Dođu nam neke komšije u posjetu na pola sata i vrate se u grad, a mi ostajemo opet sami. Bajram u Šahmanima neće biti kao prije, bit će tužan. Ovdje nema nikoga, žive duše. Nema nikoga osim životinja – mačaka, pasa, miševa“, kazala je Halida.
‘Nemam se gdje vratiti’
Ni onim stanovnicima sela iz okolice Željeznog Polja koji su izbjegli i trenutno žive u privremenom smještaju, nije mnogo bolje. Neizvjesnost koliko će tu ostati i hoće li se ikad vratiti svojim kućama je najgora.
Hatidža Nadarović se sa sinom Sulejmanom već četiri mjeseca nalazi u kući u Žepču. Međutim, vlasnica kuće im je poručila da je moraju napustiti ubrzo. U Šahmane se ne mogu vratiti, ali se nadaju da će neko nešto poduzeti.
„Nemam gdje. Moja kuća u Šahmanima je uništena, nemam se gdje vratiti”, požalila se Hatidža.
Kurban-bajram za Hatidžu i njenog sina neće biti isti kao prethodnih godina.
„Voljela bih da imam svoju kućicu, pa kakva god da je. Teško je što nisam kod kuće. Muž mi je umro u ovoj kući prije dva mjeseca”, priča Hatidža u suzama.
Život pod šatorom
Seada Čizmića sa suprugom Šehidom i dvoje maloljetne djece novinari Anadolije su zatekli ispred zgrade Općine Žepče. Od poplava su bili na nekoliko lokacija, kod nekoliko ljudi, a od srpnja su ispred općinske zgrade.
„Ovdje spavam sa porodicom, pod šatorom. Nemam gdje. Kuća u Šahmanima je uništena. Što se tiče opštine, nema nikakve pomoći”, kazao je Sead.
Za njega i obitelj svaki dan je borba za opstanak.
„Do zime vidim da neće ništa biti. Možda ćemo početi graditi sami sebi, gdje mi odlučimo, nećemo više nikoga pitati”, pojasnio je Sead, čija obitelj spada u one koji su nezadovoljni dosadašnjim ponudama općinskih vlasti, jer ih smatraju privremenim, a ne trajnim rješenjima.
„Teško je što nismo kod svojih kuća. Sve komšije su u Žepču i u drugim gradovima. U Šahmanima bih opet bio sâm. Za nas Bajram nije kao prije”, ispričao je Sead.
Izvor: Agencije