Stari most: Skok bez aplauza

Piše: Sanel Kajan

Na današnji dan prije 20 godina, u 10 sati i 16 minuta,  srušen je čuveni mostarski Stari most.

Luk nad Neretvom, djelo mimara Hajrudina i učenika mimara Sinana srušen je u Neretvu nakon što je u više navrata pogođen tenkovskim projektilima Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Most je, prema riječima svjedoka, koji su se i danas, na 20. godišnjicu njegovog rušenja okupili na mostu, projektilima gađan tokom cijelog dana 8. novembra, da bi dan kasnije bio i potpuno urušen.

Snimak obišao svijet

Taj čin snimljen je kamerama, a snimak je brzo obišao cijeli svijet.

Za rušenje Starog mosta direktno se smatra odgovornim Slobodan Praljak, bivši čelnik Glavnog stožera HVO-a.

Godišnjicu rušenja Starog mosta i ove godine su obilježili mostarski osnovci. Oni tradicionalno, uz zvuke sirene, sa obnovljenog Starog mosta, koji je otvoren u julu 2004. godine, simbolično u Neretvu bacaju ljiljane, ruže i karanfile.

Skakači, mostarski “Ikari” izveli su simboličan “skok bez aplauza”, a ponovo su se čuli i stihovi “izronio je Stari za one što ga vole”.

Ni ove godine službeni Grad Mostar, na čelu s gradonačelnikom Ljubom Bešlićem iz HDZ-a BiH, nije obilježio dan kada je srušen simbol Mostara.

Mirsad Deda Pašić, veteran skokova sa Starog mosta, kaže:

„Ne želim da most samo spaja dvije strane Neretve, što mostovi inače čine… Želim da poveže ljude u Mostaru, koji je nakon rata ostao jedan od najsrušenijih gradova u Evropi. Sramota je da gradonačelnik Mostara ignoriše ovaj datum! Običan narod ne misli tako.“

Fatima Sefić, sjeća se tog dana kao da je bio jučer, a ne prije 20 godina.

„Tog 9. novembra, kao i dan ranije, od ranih jutarnjih sati granatiran je stari dio Mostara. Čini mi se da nije bilo minute a da granata ne bi pala. Užasne eksplozije… strahota!“

Fatima je bila svojom djecom, koja su tada imali tri i osam godina u podrumu kuće, ali to nije bilo dovoljno da ne čuje svaku granatu koja bi pala. Imali su stari akumulator čiju su posljednju snagu čuvali kako bismo čuli vijesti na radiju. Slutili su da se nešto dešava, jer je granatiranje bilo koncentrisano isključivo na užu staru gradsku jezgru. Uključili su Radio Mostar i u 10 sati i 16 minuta čuli riječi koje su, kazuje Fatima, zaboljele kao nož u grudima:

“Ubijen je Stari!“ 

‘Ne žive za grad’

„Ostavila sam djecu sa svojom sestrom i izašla. Granatiranje je prestalo. U zapadnim gradskim kvartovima odjekivala je rafalna paljba, kao da neko slavi! Rijeka ljudi preplavila je ulicu koja vodi ka Starom mostu. Išli su nijemo, tiho… kao da ne vjeruju… Kao da ne žele vidjeti prizor koji će ih dočekati. Provalija, muk… Starog mosta nije bilo. I Neretva je u tom trenutku poprimila neku crvenkastu boju. Boju bola i tuge!  Gledali smo, bez riječi taj strašni prizor, a suze su lile niz obraze. Grlo steglo… Riječ nisam mogla progovoriti.“

Danas je opet na Starom mostu. S novim generacijama.

„Drago mi je da oni, iako nisu bili rođeni kada se to desilo, opominju na taj strašni trenutak… I ne daju da nas zaborav prekrije. Jer, ako zaboravimo, kao da se nije ni desilo. A, to izgeda želi trenutni gradonačelnik i gradska vlast Mostara. Evo vidite, ni danas ih nema na mostu. Oni ne žive s narodom. Ne žive za ovaj grad. Jer da je tako, zar bi Mostar danas, toliko godina od završetka rata, bio najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Ovo je sramota!“.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike Balkan
POPULARNO