Bh. izbjeglice u Americi: Ljudi od svugdje

Gubitak identiteta, navikavanje na novu sredinu i misli o povratku glavne su teme za izbjeglice koje su spas pronašle u Sjedinjenim Američki Državama (SAD).

Tako je i među onim pristiglim sa Balkana, a koji su svoju priču, na Svjetski dan izbjeglica, ispričali Al Jazeerinom reporteru Ivici Puljiću.

Asim Haračić: ‘Povratak u domovinu nakon 20 godina neminovno otvara pitanje nove migracije, na neki način novog izbjeglištva.’

Amela, Ivica, Tina i Karmela Svalina nekada su živjeli u Doboju, u Bosni i Hercegovini.

Godine1992. Ivica i Amela su sa dvogodišnjom Tinom, spašavajući vlastite živote, pobjegli iz tog grada u SAD.

Sada se bave ugostiteljstvom u Alexsandriji, nadomak Washingtona.

“Žalosno je da mi, i ljudi kao mi, a ima ih toliko puno u cijeloj Americi i ostalim zemljama, iz Bosne, iz Hrvatske… da jednostavno više nemaju načina da se opredijele za jednu stvar, za jednu zemlju… Pripadaš svugdje tamo gdje si nekad bio”, priča Amela Svilina.

Sjedinjene Države dom su za više od tri milijuna izbjeglica, koliko je od 1975. godine doselilo u stotine američkih gradova.

Izbjeglice su došle iz više od 70 zemalja.

Među njima je oko 120.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica, žrtava rata od 1992. do 1995. godine.

Traumatski egzil

S izbjeglicama česte kontakte ima Sarajlija dr. Asim Haračić, psihijatar u bolnici Providence u Washingtonu.

“U slučaju bosanskohercegovačke izbjegličke populacije radi se više o jednom traumatskom egzilu, o ljudima koji su na brutalan način morali napustiti domovinu i da se geografski presele u novu zemlju. Gubitak identita je, zapravo, ono što čini taj traumatski egzil problematičnim. Nova sredina se automatski doživljava kao neprijateljska, kao nešto što se ne uklapa u našu postojeću shemu”, kaže Haračić.

Amela Svilina: ‘Žalosno je da ljudi jednostavno više nemaju načina da se opredijele za jednu stvar, za jednu zemlju.’

Kada su stigle u Ameriku, bh. izbjeglice su ubrzo morale početi i raditi.

“Mi očekujemo od izbjeglica da rade. Nemamo socijalni program posebno napravljen za izbjeglice koje su sposobne raditi, a naši im suradnici pomažu u pronalaženju posla”, rekao je David Robinson, službenik State Departmenta.

Haračić smatra da je za izbjeglice bolje da rade, nego samo da žive od socijalne pomoći.

“Iz iskustva znam za ljude koji su došli iz Bosne i Hercegovine, a poznati su kao ljudi koji žele raditi i tako priuštiti socijalni minimum svojoj porodici, da je bolje za njih da su u izbjegličkoj sredini koja im omogućava da rade. To će im pomoći da se brže adaptiraju na novu sredinu. Naučit će brže jezik, uspostavit će kontakt s tom kulturom, što će im to omogućiti bezbolniji proces spajanja identiteta”, pojašnjava Haračić.

Povratak – novo izbjeglištvo

Od prvih dolazaka bh. izbjeglica u Ameriku prošlo je 20 godina.

Neki se još uvijek žele vratiti, neki ne.

Povratak bi otvorio stare rane ostavljanja jedne sredine i ponovnog prilagođavanja na novu sredinu, što može uzrokovati emotivnu nesigurnost.

“Ja imam poteškoće i da prođem pored stare kuće. To mi je tako teško i to mi je tako strašno da kažem – samo prođi. Nisam spremna vratit se kući”, kaže Amela Svalina.

Haračić razumije izbjeglice koje ne žele da se vrate: “Povratak u domovinu nakon 20 godina neminovno otvara pitanje nove migracije, na neki način novog izbjeglištva, ostavljanja sredine u kojoj smo se adaptirali, gdje smo pustili korjenje i gdje funkcioniramo koliko-toliko uspješno. Povratak bi otvorio stare rane ostavljanja jedne sredine i ponovnog prilagođavanja na novu sredinu što može uzrokovati emotivnu nesigurnost.”

Izbjegličke probleme teško je riješiti i rijetko ko se brzo vrati kući.

Primjer za to su izbjegli Palestinci.

Oko četiri milijuna i 700.000 desetljećima lutaju svijetom.

Sličnih sudbina najviše ima među Afganistancima i Iračanima.

Izvor: Al jazeera