Za izbjeglice još nema novog života

U kolektivnim centrima u Srbiji i dalje živi blizu 600 izbjeglica. Mnogi od njih takav način života vode i dvije decenije, u nadi da će se vratiti svojim kućama u Hrvatskoj ili da će od Srbije dobiti adekvatan smještaj.

S obzirom na to da im Hrvatska ne priznaje stanarsko pravo, mnogi od njih su odlučili čekati da od Srbije dobiju krov nad glavom, dok dane provode u prostorijama od po 20 kvadratnih metara.

Do prije 20 godina stotine radnika građevinskog preduzeća “Ivan Milutinović” živjelo je ovdje. Barake su koristili samo kako bi se odmorili od gradnje infrastrukture i oprali beogradsku prašinu sa sebe.

Sada se drugi veš pere u Krnjači, izvještava iz Beograda reporter Al Jazeere Marko Subotić.

Čekajući stan

Dušanka Pjevalica već 10 godina suši veš na istom mjestu. S mužem i sinom živi u jednoj od baraka kolektivnog izbjegličkog centra u Krnjači.

“Ovo je soba. Tu spavamo muž, sin i ja”, kaže Dušanka, koja je 1995. godine izbjegla iz Knina.

Dušanka je s porodicom najprije došla u izbjeglički centar kod Fruške gore, odakle su se, zbog požara, ponovno morali iseliti, pa su novi krov nad glavom pronašli u Krnjači.

Ni poslije 17 godina u izbjeglištvu Dušanka ne može početi novi život. Zbog gubitka stanarskog prava u Hrvatskoj, ne želi se vratiti u Knin.

U Srbiji još nije stigla na red za dobijanje stana koji država dodjeljuje socijalno ugroženim izbjeglicama.

Godine idu…

“Godine idu, a nemaš krov nad glavom. Dobro je dok si ovde, a šta ćeš sutra, kad se zatvori ovo, a nemaš nikakvog izlaza, nemaš čime da izađeš”, jada se Dušanka.

Vrijeme u centru skraćuje uzgojem cvijeća i povrća, čekajući da dođe trenutak kada će, umjesto 16 kvadrata barake, živjeti među svoja četiri zida.

“Ja se nadam kao stalno. A sad, šta će biti…”, kaže ona.

Nada je ono s čim živi svih gotovo 300 žitelja ovog kolektivnog centra. Ovaj u beogradskom naselju Krnjača otvoren je prije 19 godina i od tada je kroz njega prošlo blizu 3.000 izbjeglica.

Sada su život u njemu pronašli izbjegli iz Hrvatske i privremeno raseljeni sa Kosova.

Porodica Anđušić do Krnjače je prevalila dug put. Kao izbjeglice iz Siska dom su našli na Kosovu, ali su 1999. godine morali bježati i odatle. No, u novom smještaju za njih opet nema slobode.

Kao u getu

“Osećamo se kao u getu. Zatvoreni. Ne može. Pogotovu mlađim momcima i devojkama, njima je neprijatno da kažu gde i kako žive”, kaže Vukašin Anđušić.

Bez ikakvih dokumenata, samo s izbjegličkom legitimacijom, i ova porodica čeka novi krov nad glavom. U Sisak se ne žele vratiti, iako su tamo ostavili stan od 80 kvadrata, dok u Srbiji čekaju od države smještaj za ugrožene.

Na jednom konkursu za socijalne stanove nisu prošli, drugi je tek otvoren, ali uslovi su im neprihvatljivi – i po ko zna koji put – doživljavaju ih diskriminatorskim.

“Ako naše dete ne može da ostane tu, automatski gubi pravo ako nas nestane sutra. Šta je tu rešenje – ne vidim… jer je on iz predškolske dobi krenuo sa nama u izbeglištvo i on je stvorio sebi porodicu. I šta sad treba, na ulicu da završava, jer je nemoguće ovde”, veli Milka Anđušić.

Ovi stanari kolektivnog centra kupili su bazen i napravili malu plažu ispred svoje barake, pokazujući tako da, kako kažu, neće posustati.

“‘Ajd’ da kažemo, nada je najperspektivnije ime, pa da se nadamo”, kaže Vukašin Anđušić.

Izvor: Al Jazeera