Pozorišna potraga za istinom

Piše: Nada Salom

Svojevremeno je u Narodnom pozorištu u Sarajevu književnik, a posljednjih godina života i akademik, Nedžad Ibrišimović imao svoj „ured“ sa samo jednim radnim stolom i pisaćom mašinom. Simbolično nazvan dramska radionica, sa isto tako simboličnom apanažom za umjetnika iznimnog talenta i stila, nastao je iz želje da mu se pomogne a još više kako bi se se potvrdila stara istina da istinsko pozorište počiva na domaćim piscima i da je repertoar odraz našeg načina shvatanja svijeta i duhovnog poimanja stvarnosti koja nas okružuje, a ne formalno zadovoljavanje broja predstava… Iz tog razloga su godinama i svi pozorišni/kazališni/teatarski susreti, igre, smotre obavezno isticale staru boljku – nedostatak savremene domaće drame.  

Dokumentarni teatar

Zato ne čudi da i danas, a u povodu održavanja 11. Festivala bosanskohercegovačke drame (Zenica, od 12. do 21. maja) selektor Jasen Boko u prvi plan ističe da se od odabranih sedam predstava (bilo je prijavljeno 11) samo dvije temelje na novom dramskom tekstu („Bunar“ i „Kad bi ovo bio film“), da jedna dramski propituje proznu bh. klasiku („Prokleta avlija“), jedna se može podvesti pod reinterpretaciju dramskog klasika („To“) dok su tri produkcije temeljene na formi dokumentarnog teatra koji ne polazi od zadanog teksta nego od osobne ispovijedi („Mrzim istinu“, „Pismo iz 1920“ i „Hipermnezija“). Selektor Boko to komentira riječima da ovakva slika „karakterizira suvremeno kazalište i izvan regionalnog konteksta, posebno po prevlasti dokumentarnog kazališta, kao efikasnog sredstva potrage za istinom o ratnim događajima –  „osobne intime prepliću se u ovoj formi s kaotičnim političkim previranjima i velikim povijesnim događajima, stvarajući kompleksnu sliku stvarnosti i malog čovjeka na vjetrometini povijesti“.
Nažalost, a to ističe i selektor, u Bosni i Hercegovini, za razliku od regionalne ili evropske situacije očito nedostaje savremenog dramskog teksta. „Činjenica da se na repertoaru bh. teatara posljednjih godina nalazi manje domaćih drama (jedva trećina premijernih naslova temeljena je na domaćem tekstu) nego što je to slučaj u Hrvatskoj ili Srbiji može imati dva uzroka. Ili bh. teatri nisu zainteresirani za domaću dramu, ili kvaliteta i kvantiteta drama ponuđenih teatrima nije zadovoljavajuća i netko bi se trebao pozabaviti ozbiljnom analizom mogućeg uzroka.“
U tom kontekstu Zenica je pravo mjesto za takva i slična propitivanja i analize. Prvi čovjek Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, Hazim Begagić, sa ekipom isto tako ambicioznih i vrijednih saradnika, s razlogom kazuje da njihov teatar sa svojim uposlenicima, saradnicima i prijateljima i ove godine uspijeva u onome što djeluje gotovo kao nemoguća misija:
– U jednom krajnje nestabilnom ekonomskom i političkom ozračju i ovaj put uspijevamo okupiti kolege umjetnike i kazališne ansamble iz Bosne i Hercegovine i susjednih nam zemalja i našoj publici prirediti još jedan Festival bosanskohercegovačke drame. Ambijentalni kontekst i sve ograničavajuće mogućnosti sa kojima se svakodnevno susrećemo nisu nas obeshrabrili u vrlo ambicioznom planiranju i realizaciji zamišljenih projekata u tekućoj kazališnoj sezoni, a još nas manje mogu demotivirati u organizaciji i realizaciji jedne od najznačajnijih manifestacija kulture u BiH. Odgovornost koju smo preuzeli 2002. godine, kada smo pokrenuli Festival koji ima zadatak da afirmira i unapređuje bh. dramsko stvaralaštvo, svake je godine veća, ističe Begagić.

S imenom Marušića i Žalice

Ono što, također, imponuje jeste činjenica da se ovi mladi ljude s pijetetom odnose upravo prema cjelokupnoj istoriji svog teatra, specifičnog i po brojnim praizvedbama, posebno domaćih dramskih tekstova, kao i dramatizacijama romana koji su bili ne samo u kulturno-umjetničkoj, nego i društveno-političkoj žiži interesovanja, pa i zabranjivani od strane revnosnih čuvara „samoupravnog reda i poretka“.
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Zeničko pozorište imalo je zavidno ambicioznu i osmišljenu repertoarsku politiku. Uvjetno kazano, jedan provincijski teatar odjednom je došao u prvi plan pozorišnog života u ex Jugoslaviji kao svojevrstan fenomen i istinska laboratorija scenske umjetnosti. Kako je tada pisao i najbolji pozorišni teoretičar ovih prostora, dr. Josip Lešić, u „Zenici se stvara jedan novi teatar, izvan standarda i konvencija, hrabar po svojim potezima, jedinstven po svom kolektivnom entuzijazmu“. 
Konkretno, a što u povodu početka ovogodišnjeg Festivala bh. drame sa zadovoljstvom ističu, jeste i odluka da se dvije od ukupno trinaest festvalskih nagrada nazovu imenima značajnih bh. teatarskih umjetnika. Riječ je o dramatičaru Miodragu Žalici, čiji dramski tekstovi za bosanskohercegovačku dramsku baštinu imaju krucijalan značaj i trajnu vrijednost, te o vrsnom scenografu impresivne umjetničke karijere Radovanu Marušiću, koji je, nakon ratne golgote, „Čekajući Igre u Jajcu“, utemeljio Festivala bh. drame. Tako će se, ubuduće, nagrada za najbolji izvedeni bh. dramski tekst zvati Nagrada „Miodrag Žalica“, a nagrada za najbolje likovno oblikovanje predstave (scenografiju, kostimografiju i dizajn svjetla) Nagrada „Radovan Marušić“.

Iz BiH, Srbije, Hrvatske  i jedna zajednička

A šta Festival ove godine konkretno nudi? Najkraće u glavnom, takmičarskom programu sedam predstava: tri iz BiH, dvije iz Srbije, jednu iz Hrvatske i jedan koprodukcijski projekt iz sve tri države. Dvije su predstave rađene po novim tekstovima savremenih bosanskohercegovačkih dramskih pisaca, Almira Imširevića iz Sarajeva i Radmile Smiljanić iz Banje Luke. Za Imširovićevu „Kad bi ovo bio film“, koju je prije nepunih mjesec dana na scenu Narodnog pozorišta u Sarajevu postavio Dino Mustafić, se kaže da je to predstava kojom će se Sarajevo ponositi. Priča je to o jednoj običnoj sarajevskoj porodici u vrijeme opsade, njihovoj borbi za preživljavanje i ožiljcima koje im je rat ostavio. Tekst koji je „uzdrmao ljude na najpozitivniji način, jer vrlo jednostavan i emotivan“, rečeno je povodom njegove praizvedbe.
Radnja predstave  „Bunar”, prema tekstu Radmile Smiljanić, u režiji Egona Savina, i izvođenju UK „Vuk Karadžić“, dešava se u jednoj ruralnoj, zaostaloj bosanskoj zabiti u koj bi trebalo uvesti vodovod umjesto bunara, a što nailazi na otpor starijih generacija, „bespomoćno zarobljenih u nekom drugom, odavno mrtvom, vremenu“.
Predstava „To“, rađena je po dramskom tekstu (proteklih decenija više puta je postavljan na nekoliko scena) značajnog bh. dramatičara, Alije Isakovića, kojem Zenica ove godine posvećuje cijeli jedan festivalski dan. Iako je Isaković napisao tekst 1969. godine, bez problema se može staviti u bilo koje vrijeme, jer je “To” aktuelna, životna priča u kojoj se mogu naći svi. To je priča koja izaziva reakciju i budi u ljudima i ono čega i sami nisu svjesni.
Po izboru selektora u Zenici će biti prikazane i dvije predstave vezane za ime Ive Andrić. Prva, „Prokleta avlija“ realizirana je, po ideji Vlade Keroševića, direktora Teatra Kabare iz Tuzle, kao zajednički projekat tri pozorišta: tuzlanskog, užičkog i virovitičkog, a uz pedesetu godišnjicu od dodjele Nobelove nagrade Andriću, „zajedničkoj baštini triju država“. Govoreći uoči premijere, Kerošević je istaknuo kako su u „Prokletoj avliji“ Bosanci, Židovi, Jermeni, Turkmeni, svejedno što su na egzistencijalnom minimumu, našli tolerantni nivo podnošljivosti u kojem uspijevaju preživljavati.
„Ono što je nama nužno danas, ovdje na prostoru zapadnog Balkana, jeste upravo taj stupanj tolerancije koji se može generirati jedinstvom različitosti koje posjedujemo“, kazao je Kerošević. 
Andrićevo stvaralaštvo inspirisalo je, po mnogima, trenutno najprovokativnijeg a i najnagrađivanijeg reditelja, Olivera Frljića da prvi put radi u rodnoj Bosni. U susjednoj Hrvatskoj u kojoj Frljić živi, kritika je zabilježila da je nakon što „je hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu rekao što zaslužuju naslovima ‘Turbofolk’ i ‘Kukavičluk’, a u međuvremenu i Slovencima održao lekciju o tome kako se efektno praviti stranac predstavom ‘Proklet bio izdajica svoje domovine’, bilo vrijeme da se pozabavi i možda najvećim problemom ovih prostora – Bosnom i Hercegovinom“.
Radi se o predstavi “Pismo iz 1920” , koprodukcijskom projektu BNP Zenica i MESS-a oko kojeg se podigla iznimno velika teatarska prašina i u kojoj, polazeći od poznate Andrićeve istoimene pripovijetke, Frljić u inscenaciji odmah prelazi na savremenu društvenu bosansku zbilju, ne opterećujući se pripovjetkom. Kako to sam autor kaže: ”Scenska Bosna, koju sam tijekom rada na ovom projektu stvorio, pokušava konkurirati ovim dvjema Bosnama – onoj Andrićevoj i onoj stvarnoj.”

Bolno i provokativno

Tridesetosmogodišnji reditelj, koji je po ocjeni kritičara, tek ulazi u najbolje redateljske godine, u Zenicu dolazi sa  još jednom predstavom “Mrzim istinu”, već nagrađivanim autorskim projektom u kojem glumci igraju rediteljevu obitelj. Reditelj, ujedno i pisac osnovnog tekstualnog okvira, čak ih je poveo da mjesec dana provedu u Teksasu s njegovom majkom, ocem i sestrom. Naime, Frljić je napustio roditeljski dom 24. aprila 1992. u svojoj šesnaestoj godini. „Ono što u tom trenutku izgleda kao kratkotrajno razdvajanje od obitelji, postat će trajno stanje. Slijede godine izbjeglištva, prvi studij, drugi studij, zasnivanje vlastite obitelji, treći studij, početak profesionalne kazališne karijere, postupna afirmacija, raspad obitelji, ova predstava…„
A glumci predstave  „Hipermnezija“ rediteljke Selme Spahić, nastale u kooprodukciji Heartefakt fonda i Bitef teatra iz Beograda, pred gledaoce donose osobne ispovijesti traumatičnih iskustava. Kombinujući izuzetno lične momente iz života mladih ljudi iz regiona, posebno one tokom njihovog odrastanja u turbulentnim 90-im, predstava “Hipermnezija” , igrana u mnogim gradovima regiona, „šalje jaku političku poruku o konfliktima koji vladaju na ovim prostorima, doprinosi unaprjeđenju odnosa i stvara nove kulturne veze“.
U svakom slučaju, kao što to poručuje i selektor Jasen Boko, pozorišna potraga za istinom o traumi kroz koju je prošla Bosna i Hercegovina ne nudi konačne odgovore, niti tu „definitivnu“ istinu pronalazi, ali kazališna umjetnost i postoji da bi postavljala pitanja (ponekad bolna i provokativna), a ne da bi na pladnju nudila odgovore.