Blijedi tragovi Andrića u rodnom gradu
Rodni grad Ive Andrića ni danas nema ulicu koja nosi piščevo ime. Osim po rekonstruisanoj rodnoj kući, u Travniku se teško može zaključiti da se tamo rodio nobelovac.
Dok ga širom regiona proglašavaju “svojim”, grad kojem je posvetio, prema mišljenju književnih kritičara, najljepši roman na južnoslavenskim jezicima – “Travničku hroniku”, brine o drugim stvarima.
Je li se Travnik odrekao nobelovca, istražuje reporterka Al Jazeere Nadina Maličbegović.
„Sa Srednjovjekovne tvrđave Stari Grad prostire se pogled na Travnik. Isti kakvim ga je u Travničkoj hronici opisao Ivo Andrić. Ne sluteći da će stranice napola rasklopljene knjige i travnički pejzaži, decenijama kasnije postati simbol jednog novog vremena“, kaže Maličbegović.
O onom starom, Andrićevom, danas svjedoči Abdulah Maglić, kojem je danas devedeset godina, a uspomene na ono vrijeme još su žive i svježe.
Do smrti u kontaktu
“Evo mene, Ljube Jandrića i Ive Andrića”, pokazuje jednu od niza fotografijama na kojima je uz nobelovca i Abdulah.
“Od kada sam ga upoznao, sve do njegove smrti sam bio u kontaktu sa njim. U ime Travnika”, objašnjava Maglić za Al Jazeeru.
Travnik je želio spomen-muzej posvetiti Andriću. Andrić je to odbijao a Abdulah pregovarao.
“Ja sam kod njega došao, i pita on mene – kakve vi to spomenike hoćete. A ja kažem, druže Ivo, mi ovo što smo napravili, uradili tu kuću gdje ste vi rođeni, mi smo to uradili da bude biblioteka.”
Ali to nije bila biblioteka, već muzej. Danas, Rodna kuća Ive Andrića.
Neke od Abdulahovih fotografija tu su pronašle svoje mjesto. Među njima, najstarija izdanja Andrićevih djela, pismo koje je nobelovac napisao.
Kustos Enes Škrbo vodi brigu i prikuplja građu o piščevom životu i djelu.
Ali kad pogleda prema vani, malo je toga što podsjeća da se ovdje rodio nobelovac.
“Volio bih da vidim u javnim prostorima grada skulpture po motivima Andrićevih dijela. Volio bih da vidim murale u gradu. Bilo bi jako lijepo vidjeti pozorišne predstave koje se performiraju u javnim prostorima grada – kao što je Plava voda, Srednjovjekovna tvrđava ili Lutvina kahva”, govori Škrbo.
Gotovo da ne postoji Andrićev tekst, a da ga nema gradska biblioteka.
“Ivo Andrić se uvijek čita. Bez obzira na godine i vrijeme. Čita i, mogu reći, iščitava”, kaže Nermana Ramčić, bibliotekarka.
Za razvoj bibliotekarstva Ivo Andrić je darovao sav novčani iznos Nobelove nagrade. Dio i za obnovu ove biblioteke. Bila je to tada Narodna biblioteka Ivo Andrić.
U ratu je preimenovana u Gradsku biblioteku Travnik. Danas ne postoji inicijativa da joj se vrati staro ime.
Ali zato postoji šest inicijativa da se jedna od travničkih ulica nazove po Ivi Andriću. U lokalnim strukturama vođene su brojne rasprave. Ali, bez rezultata.
“Postoje i ostale ulice kojima neko želi da da ime”, objašnjava Admir Hadžiemrić, načelnik Općine Travnik.
‘Nije politika, već birokratija’
To ne znači da se grad odrekao svog pisca, kaže načelnik općine. Nije do politike, već do birokratije, smatra.
“Andrić je robna marka. Brend. Za Travnik on može da bude izvor prihoda. Travnik je i kroz strategiju razvoja predvidio da bude jedno od turističkih mjesta u BiH. Pa zašto i Andrić ne bi bio jedan dio travničke ponude”, kaže Hažiemrić.
U travničkoj ponudi malo je Ive Andrića. Nedostaje institucionalna podrška. Ljubitelji njegovih djela naći će način da ga slave, a i Travničani će reći da je dobrodošao.
Izvor: Al Jazeera