Hrvatska: Zaboravljene civilne žrtve rata

Povodom Dana ljudskih prava nekoliko nevladinih udruženja u Hrvatskoj, okupljenih u Platformu 112, upozorilo je na neriješene probleme civilnih žrtava rata.

Porodice ubijenih i ranjenih u granatiranju hrvatskih gradova, žrtve mina, mnoge žrtve ratnih zločina za vrijeme i nakon Oluje – svi oni već više od 20 godina čekaju priznanje statusa žrtve.

 „Moja rahmetli supruga Fadila je poginula 18.12.1991. u gradu Sisku vraćajući se s posla u popodnevnom napadu na grad Sisak. Do dana današnjeg hrvatska službena vlast ne želi priznati smrt moje supruge kao žrtvu rata”, kazuje Nurija Sefić.

Hiljade priča

„Izbačen sam iz stana nasilno u Gospiću i od tada sam u Zagrebu. Nisam uspio ostvariti povratak u Gospić”, ističe Đorđe Plavšić.

 „Moja sestra Milka ubijena je samo zato što je ostala u Štikadi. Za vrijeme Oluje, dok je Jarnjak postavljao ploču u Gračacu na policijskoj postaji, specijalci su ubijali nedužne civile koji su ostali”, govori Nikola.

“Hiljade sličnih priča. Mnogo manje pravomoćnih presuda. Stoga su aktivisti nevladinih udruženja, ali i mnoge žrtve rata, formirali koridor u središtu Zagreba, javila je reporterka Al Jazeere Martina Kiseljak.

„Crveni koridor pravde – od Državnog odvjetništva i Uskoka do Vrhovnog suda. U Hrvatskoj se danas ne zna čak ni točan broj civilnih žrtava rata, stoga nevladine udruge poručuju: žrtve su predugo čekale.”

Pretpostavlja se da je u Hrvatskoj oko 9.500 civilnih žrtava rata. Blizu 2.000 je ljudi stradalo od mina. Za vrijeme i nakon Oluje ubijeno je gotovo 600 civila.

Udruženja okupljena u Platformu 112 upozoravaju da još nema niti jedne pravomoćne presude za zločine u Oluji i tokom nje, što je posebno važno u svjetlu nedavne oslobađajuće presude za generale Antu Gotovinu i Mladena Markača.

 „Trebamo apsolutno hitno krenuti na rješavanje svih posljedica i svih stradanja svih žrtava sa svih strana, zato da bi ta haška presuda doista bila do kraja čista, da bi Hrvatska čistog obraza ponosno mogla ući u EU i živjeti na ovim prostorima”, navodi  Urša Raukar, glumica i aktivistica.

Priznati patnju

Osim toga, važno je utvrditi tačan broj civilnih žrtava rata i regulirati njihov status.

 „Danas brojna djeca civilnih žrtava rata nemaju besplatne udžbenike, ne dobivaju poticaj u svoj obrazovanju, mobilnost im je nikakva, nisu putovali nigdje izvan Hrvatske, a možda ni izvan svog grada”, kazuje Emina Bužinkić iz Centra za suočavanje sa prošlošću Documenta.

Udruženja očekuju da hrvatska Vlada napravi program kojim bi se svim žrtvama rata nadoknadila šteta. No, prije toga, treba im priznati status, odnosno, treba priznati njihovu patnju.

Izvor: Al Jazeera