Ruske verzije iranskog drona koje noću siju teror po Ukrajini

Zračni alarmi potresaju Ukrajinu gotovo svake noći, u svakom kutku zemlje, nakon čega slijedi zastrašujući zvuk dronova dugog dometa, poput motocikla koji „prolijeće“ iznad glave. Po izlascima sunca, na svjetlo su izlazile i posljedice – razaranje, ranjavanje i smrt.

Radi se o ruskim dronovima koji svake noći siju teror po Ukrajini, piše The New York Times, domaćim verzijama iranskog drona Shahed, koje je Moskva počela proizvoditi i u dorašenim verzijama koristiti u smrtonosnim pohodima na ukrajinske gradove i sela.

Geran je jedno od ruskih imena za domaću liniju Shaheda – dronova dugog dometa iranskog dizajna. U trenutnom obliku, dugi su oko 3,4 metra, teški više od 180 kilograma i gotovo nevidljivo krstare noćnim nebom u trupovima od karbonskih vlakana obojenim u crno.

Geran je također ruski izraz za geranij, a Geran koji je udario u armiranobetonski strop stana ukrajinske starice Ljudmile Zarucke u Kijevu u martu ove godine, nosio je fragmentirajuću visokoeksplozivnu bojevu glavu pojačanu malim kuglicama od volframove legure i zapaljivim metalnim punjenjem.

Volfram koji probija kosti i metal koji stvara vatrenu kuglu

Udar je u kombinaciji sa eksplozijom bojeve glave probio rupu široku metar i po u sobi i raspršio metalne kugle. Volframove legure posjeduju tvrdoću blizu dijamanta, što ih čini posebno prodornim oblikom šrapnela, sposobnim lako proći kroz lagani oklop, meso i kost. Niti jedan nije pogodio Ljudmilu. No, tvorci oružja osmislili su više načina ubijanja. Nakon detonacije, komplementarni teret drona od metalnih mikročestica i zapaljivog oksidansa – titana, cirkonija i barijevog hlorata – zapalio se u vatrenoj kugli koja je stvorila plameni pakao. Ludmila nije pogođena dronom, ali je izgorjela u stravičnim mukama, piše NYT.

Oslanjajući se uglavnom na kopije jednosmjernih iranskih dronova, istog tipa koje je Iran ovog mjeseca ispalio preko Bliskog istoka na Izrael, Rusija svojim masovnim napadima preopterećuje ukrajinsku protivzračnu obranu i ranjava ili ubijaja civile gotovo svake noći.

Oružje malo košta, leti daleko i vrijeme za spavanje u Ukrajini učinilo je vremenom straha i horora.

Iran je prvi put isporučio svoje dronove Kremlju 2022. Te jeseni Rusija je lansirala u prosjeku 34 Shaheda u Ukrajinu sedmično, prema podacima ukrajinskih zračnih snaga.

Sljedeće godine, kada je Rusija počela proizvoditi Shahede, tempo se povećao na 67 sedmično. Od tada se postepeno penjao do sredine ljeta i jeseni 2024, kada je broj došao do 227, uključujući mamce. Od tada su se napadi umnožili gotovo pet puta, na prosječno 1.048 sedmično.

U svom uobičajenom obliku, ruski Shahed izgleda kao nešto između letećeg crnog trokuta i ogromne strelice. Neobičan profil dolazi od konfiguracije delta krila izgrađene oko trupa koji se proteže prema naprijed ka zaobljenom nosu, koji sadrži bojevu glavu. Rep, otprilike u ravnini sa zakrilcima, drži četverocilindarski motor koji okreće propeler za potisak.

Krstareća raketa za siromašne

No, borbeni dron mora navigirati i napadati, što zahtijeva sposobnost okretanja, ronjenja, primanja i možda odašiljanja digitalnih i radio signala. Dakle, između Shahedovog nosa i repa nalaze se komponente koje omogućuju precizno manevriranje – antene, električni servo-motori, modem, ploče i još mnogo toga. Tako su Iran i Rusija razvili krstareću raketu za siromašne – dron rođen inženjeringom i preprodajom na otvorenom tržištu.

Shahed je racionalna tvorevina. Iran i Rusija su godinama pod međunarodnim sankcijama. Kada se izopćene države bave proizvodnjom oružja, ta nužda rađa izum, ograničavanje troškova, obrnuti inženjering i zaobilaženje trgovinskih barijera. Shahedi su nastali iz tih procesa kako bi Kremlju dali alat male vrijednosti za projekciju moći i nanošenje boli.

Sastavljeni u modernom industrijskom kompleksu u Tatarstanu, oko 880 kilometara istočno od Moskve, i u bivšoj tvornici cementa u Iževsku, gradu za proizvodnju oružja na Uralu gdje Rusija proizvodi vatreno oružje od carskih vremena, dronovi lete u Ukrajinu noseći standardne zapadne i kineske komponente i domaće bojeve glave snažnije od onih u iranskom originalu.

Oni su fizička manifestacija ruskih vještina izbjegavanja sankcija, uporne prilagodljivosti njene industrije i vrijednosti održivih partnerstava Kremlja s autokratskim saveznicima u Teheranu i Pekingu, što su faktori koji su se spojili u neortodoksnu klasu oružja, izgrađenu jeftino.

Rusija proizvodi Shahede u ratnoj tajnosti, što otežava utvrđivanje troškova po dronu. No, sa vjerodostojnim procjenama troškova proizvodnje koje se trenutno kreću od 50.000 do 80.000 dolara po komadu, Shahedi stižu iznad gradova kao smrtonosni protivteža skupim sistemima naoružanja u mnogim vojnim arsenalima. Iskander-M košta najmanje dva miliona dolara, a krstareća raketa većeg dometa Kh-101 još više. Razlika je ogromna, a troškovi proizvodnje pružaju samo djelomičan uvid u punu cijenu oružja.

Ruske balističke i krstareće rakete često se lansiraju sa ratnih brodova, borbenih aviona ili strateških bombardera, koji državnu blagajnu koštaju desetke do stotine miliona dolara.

Shahedi su drugačiji. Nosače koji se često koriste za njihovo ispaljivanje mogao bi izraditi solidno vješt zavarivač. I koštaju manje od protivzračnih raketa koje ih zaustavljaju – u razmjeni koja svake noći ide u prilog Rusiji.

Ukrajinske noći teške od straha

S ruskom proizvodnjom Shaheda, noći u Ukrajini su teške od straha, posebno u gradovima poput Harkiva, odmah uz Rusiju.

Rusija često lansira dronove dugog dometa i rakete dugog dometa u tandemu, naprežući protivzračnu odbranu.

Sa dometom većim od 1.600 kilometara, dronovi bi mogli doći od ruskih granica ne samo do baltičkih prijestolnica Rige, Vilniusa i Tallinna, već i do Brisela, Berlina i Pariza. Sa lakšim bojevim glavama mogli bi letjeti i dalje, tvrdi NYT.

Kad god bi Shahed sletio bez detonacije ili ranio ili ubio osobu u područjima pod kontrolom vlade, zehničari su proučavali uzorke kako bi pratili izvore komponenti i prikupili informacije. Utvrdili su da su rane varijante sastavljane u Iranu, ali da je njihovo porijeklo bilo miješano. Ukrajinska Glavna obavještajna uprava otkrila je da oružje sadrži mješavinu međunarodnih dijelova i iransku bojevu glavu.

Do 2023. Rusija je uložila sredstva u domaću proizvodnju Shaheda u industrijskom parku u Tatarstanu kojim upravlja kompaija pod nazivom JSC Alabuga. Ubrzo nakon toga, Alabuga je počela proizvoditi mamce-dronove, nazvane Gerbere, koje su operateri lansirali sa Shahedima kako bi odvratili pažnju protivzračne odbrane i potrošili njenu municiju. Mamci imaju tijelo od pjene i koštaju djelić Shaheda.

Iran je konstruirao Shahed u svijetlo sivoj nijansi, gotovo bijeloj. Rusija je prešla na crni model za noćne napade. Ojačani tkanim karbonskim vlaknima, ovi noviji trupovi su jači.

Uslijedila su i druga poboljšanja. Do kraja 2023. Shahedi su nosili kuglice od legure volframa, koje sadržava i municija koju proizvode sofisticirani proizvođači oružja, uključujući verziju američke rakete HIMARS, kao i tenkovske projektile koje koriste Izrael i SAD. Rusija je pronašla način da ih doda jeftinim dronovima, ponekad ih jednostavno omotavajući gumenim omotačima oko bojeve glave.