NI: Može li Izrael uništiti iransko postrojenje u Fordowu?

Može li Izrael uništiti iransko postrojenje za obogaćivanje uranija u Fordowu? To je pitanje u središtu rasprave o sposobnosti Izraela da uništi iranski nuklearni program, te pitanja da li bi se Sjedinjene Američke Države trebale pridružiti.

No, ispostavilo se da je to pogrešno pitanje, tvrde u tekstu na National Interestu autori Blaise Misztal i Jonathan Ruhe.

“Napadajući na poznati kapacitet Irana da dovrši ciklus nuklearnog goriva i proizvede materijal za eksplozivni uređaj, Izrael je, barem za sada, učinio najosjetljivije iransko postrojenje za obogaćivanje nevažnim. Čak i ako ovo mjesto ostane aktivno, u odsustvu drugih iranskih nuklearnih postrojenja, Izrael je već napao; to više nije najprirodniji put režima do bombe. Prava opasnost, barem u kratkom roku, je da se Iran ‘iskrade'”, stoji u tekstu.

Zakopan u planini blizu svetog grada Qoma, Fordow je postao iranski centar za obogaćivanje, gdje najbolje centrifuge proizvode najobogaćeniji uranij. U vrijeme kada je izraelska operacija počela, možda čak 3.000 centrifuga bilo je u pogonu u Fordowu, u usporedbi s pet puta više mašina u mnogo većem iranskom kompleksu Natanz.

Mogućnost proizvodnje uranija za oružje ‘preko noći’

Međutim, Iran je stavio znatnu većinu svojih najboljih IR-6 centrifuga u Fordow, gdje obogaćuju uranij na 60 posto čistoće – dovoljno za grubi nuklearni probni uređaj, i u potpunosti 95-99 posto napora potrebnog za postizanje 90 posto čistoće za nuklearnu bojevu glavu. Za razliku od svojih linija, ili kaskada centrfuga IR-6 u Natanzu, oni u Fordowu su konfigurisani da postignu 90 posto obogaćenog uranija u trenu. Ovo mjesto je tako zaslužno za sposobnost Irana da proizvede uranij za arsenal oružja gotovo preko noći, piše NI.

Ako bi Iran pokušao proizvesti nuklearno oružje, logično je da bi Fordow osigurao potrebno gorivo. Zanimljivo je da su tamošnji inženjeri prije dvije godine nakratko obogaćili na 84 posto, što je otprilike isti nivo fisijskog materijala kao u bombi koja je bačena na Hirošimu.

Iran je odabrao Fordow za takve aktivnosti upravo zbog načina njegove izvedbe. Govoreći o tom mjestu samo nekoliko dana prije izraelske operacije, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafael Grossi je rekao: „Najosjetljivije stvari su 800 metara ispod zemlje“. „Bio sam tamo mnogo puta“, dodao je, „da bi se tamo stiglo, morate proći kroz spiralni tunel duboko dolje, dolje, dolje“.

Zakopan duboko pod zemljom, Fordow je izvan dosega Izraela. Kada se ispuštaju uzastopno, najveći poznati izraelski razarači bunkera, težine 907 kg, koje nose borbeni avioni F-15, mogu proći kroz oko tri metra betona ili desetke metara zemlje prije detonacije. Takva municija, korištena u velikom broju, bila je dovoljna da ubije vođu Hezbollaha Hassana Nasrallah prošle jeseni dok se on sakrio ispod približno 18 metara betona.

Ipak, piše u tekstu, to i dalje ne bi dosezalo prostorije Fordowa koje su napravljenje bušenjem ispod više stotina metara čvrste stijene. Smatra se da je samo američki MOP (Massive Ordnance Penetrator), div težak 13.600 kg koji koriste strateški bombarderi da neutraliziraju utvrđena podzemna strateška mjesta, u stanju eliminisati Fordow. Izrael nema ovu municiju, kao ni platforme za njeno nošenje, te bilo kakvu izvodivu opciju da je nabavi od Sjedinjenih Američkih Država.

Zaobilazni putevi za napade

Istovremeno, taktička agilnost Izraela nudi potencijalne, iako još uvijek veoma izazovne, zaobilazne puteve. David Albright, stručnjak za iranski nuklearni program, smatra da bi Izrael mogao barem učiniti postrojenje neupotrebljivim, a da ga ne uništi, uništavanjem nadzemnih ventilacijskih sistema i ulaznih tačaka. Kao što je izraelski ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama nedavno rekao: „Nije sve stvar, znate, napada iz zraka i bombardovanja iz daljine“.

Zaista, samo prošle godine, Izrael je izvršio odvažan napad kombinovanim oružjem, uključujući racije komandosa, kako bi uništio podzemnu tvornicu projektila u blizini Masyafa, u Siriji. Takva operacija protiv Fordowa bi, međutim, uključivala značajne rizike. Iako su zračne snage i zračna odbrana možda neaktivni, Iran zadržava velike kopnene snage koje bi vjerojatno branile postrojenje.

Fordowova utvrđenja, međutim, nisu jedini način na koji je Iran želio zaštititi svoje nuklearne kapacitete. Nakon što je vidio da su prethodni izraelski napadi nanijeli veliku štetu iračkim i sirijskim previše centralizovanim nadzemnim nuklearnim programima, Iran je zaključio kolika je važnost raspršivanja, kao i pokrivanja. Cilj mu je bio otežati vojne napade razdvajanjem nuklearnog ciklusa goriva na više lokacija. Kao što je Grossi nedavno rekao, „jedna stvar je sigurna, program je širok i dubok“.

Širok da, ali većina nije tako duboka. Fordow je stvorio višak u iranskom programu obogaćivanja, nakon što je shvatio da deseci metara zemlje i betona iznad njegovog većeg postrojenja u Natanzu nisu dovoljni. Ostatku iranskog lanca proizvodnje uranija nedostaje takva otpornost. Ostale faze u ciklusu nuklearnog goriva su zapravo uske, a nijedna od njih nema odbranu poput Fordowa ili čak Natanza.

Put uranija od rudnika do obogaćivanja

Na prednjem kraju, Iran ima više rudnika uranijske rude, ali samo jedno poznato mjesto, u Ardakanu, gdje se melje u žuti kolač (vrlo čist, prirodni uranij, engl. yellowcake). Ovaj koncentrisani prah zatim se prevozi u Isfahan radi pretvaranja u neobogaćeni uranijski plin (UF6) te naknadno u Natanz i Fordow radi obogaćivanja. Veliki dio obogaćenog proizvoda opet se vraća u Isfahan radi skladištenja. Drugi pogon u Isfahanu pretvara te zalihe u obogaćeni uranij u pripremi za, možda jednog dana, obradu u specifične oblike za eksplozivni uređaj.

Na ovaj način, iranski nuklearni čvorovi moraju raditi zajedno kao sistem koji zahtijeva da svaki, ili barem većina, elemenata funkcioniše kao cjelina. Fordow je možda najvažnija lokacija. Ipak, njegova je korisnost ograničena jer je Izrael ozbiljno degradirao ili uništio tačke uzvodno i nizvodno, ključne objekte u kompleksima Natanz i Isfahan.

Stavljanjem fokusa na Fordow, umjesto na cijeli spektar iranskih nuklearnih postrojenja, zamračuje se činjenica da je Izrael u suštini i neočekivano već nanio ozbiljnu štetu iranskom nuklearnom projektu. Učinili su to tako što su okrenuli ono što je Iran smatrao jednom od prednosti svog programa – rasprostranjenost – protiv njega. Iranski nuklearni program, kako se ispostavilo, je samo zbir njegovih dijelova.

Ako je dovoljno tih dijelova oštećeno ili uništeno, čak i ako neki objekti prežive, program će biti značajno narušen. Fordow je možda netaknut, ali sada je također izolovan – odsječen od objekata koji napajaju njegove centrifuge i pretvaraju njegovu proizvodnju u upotrebljiv materijal za nuklearno oružje. Izrael je otežao iranski problem prženjem većeg dijela nuklearnog softvera režima zajedno s hardverom, jer su mnogi od njegovih vrhunskih nuklearnih naučnika i programskih menadžera ubijeni u početnim napadima sukoba.

To je potpuno preokrenulo raspravu o mogućem izraelskom vojnom napadu. Bez sumnje, predratni protivnici izraelskog napada sada će ukazivati na izbegavanje pomenutog kao opravdanje. Drugi već sugerišu da je iranski nuklearni program ostao u osnovi netaknut, a izraelska misija nedovršena. Ova procjena izgleda da je potkrijepljena izvještajima da je Izrael zatražio da se Sjedinjene Američke Države pridruže njegovoj operaciji posebno da bi koristile MOP protiv Fordowa.

Iranski pasivni odbrambeni sistem

Međutim, sprečavanje nuklearnog Irana, i mjerenje uspjeha izraelske hrabre odluke, ne ovisi o sudbini samog Fordowa, barem za sada. Koliko god da je važno uništiti Fordow prije nego kasnije, najhitnije je da SAD i Izrael osiguraju da se Iran ne iskrade koristeći svoju neprijavljenu nuklearnu infrastrukturu. Uz dubinu i rasprostranjenost, zamagljenost je treći aspekt napora Irana da svoj nuklearni program učini otpornim na sprečavanje. To je, također, pasivni odbrambeni sistem koji je najmanje pogođen izraelskim djelovanjem.

Samo nekoliko sati prije nego što je Izrael pogodio svoje prve mete u Iranu, IAEA je objavila sveobuhvatan katalog teheranske sistematske kampanje za obmanjivanje inspektora o svom napretku u naoružavanju, uključujući prikrivanje sastavljanja nuklearnih uređaja u prošlosti i „hladno testiranje“ s neobogaćenim uranijem. Grossi je godinama upozoravao da njegova agencija više ne zna gdje se čuvaju sve iranske centrifuge i zalihe obogaćenog uranija. IAEA ne može s pouzdanošću reći da Iran nema tajne lokacije negdje u državi.

Možda je izraelska kampanja koja je u toku, neutralizirala neke od tih objekata, od kojih su mnogi povezani s IRGC-om, čiji se objekti neumoljivo napadaju. Čak i ako je tako, iskorištavanje i izgradnja izraelske zapanjujuće zračne dominacije nad većim dijelom iranskog neba sada je ključ za maksimiziranje informativne svijesti koja može otkriti i negirati bilo kakvu iransku borbu za cilj. To uključuje održavanje stalnog nadzora i sposobnosti napada nad Fordowom kako bi se osiguralo da Iran ne pokuša premjestiti nikakav visoko obogaćeni uranij iz tog postrojenja na tajno mjesto za proizvodnju oružja i da spriječi bilo kakvo kretanje ako to učini.

Za sada će Iran, u idealnom slučaju, biti odvraćen, s obzirom na to da ga svako kretanje iz šačice fiksnih i uskih izlaznih tačaka Fordowova čini izuzetno ranjivim. Istovremeno, bez obzira na to poduzimaju li Sjedinjene Američke Države bilo kakve vojne operacije unutar Irana, trebale bi izdvojiti značajne obavještajne resurse za praćenje svih pokušaja iskradanja i identifikaciju mogućih skrivenih objekata, dodaje NI.

To ne znači da je Izrael ostvario svoje ciljeve, da može ostaviti Fordow na miru bez brige, ili da Iran neće pokušati ponovo osposobiti svoj nuklearni program. Da bi osigurao ostvarenje ovih ciljeva, SAD će se morati direktnije uključiti u ono što je Izrael tako efikasno započeo. No, Izrael je upravo pokazao da je za zaustavljanje iranskih nuklearnih ambicija, za sada, bilo dovoljno eliminisati samo neke od njegovih dijelova.