The Times: Može li vojni udar srušiti Vladimira Putina?

Mogu li nezadovoljni ruski vojnici svrgnuti predsjednika Vladimira Putina? To je pitanje koje zaista vrijedi postaviti nakon što je ruski vođa blokirao mnoge druge puteve koji bi mogli dovesti do njegovog uklanjanja, smatra dopisnik britanskog lista The Times Roger Boyes.

U svom izvještaju za The Times, Boyes napominje da oni koji bi mogli okupiti mlade demonstrante na ulicama danas žive ili u egzilu ili su zatvoreni u gulagu, gdje je i opozicionar Aleksej Navalni dočekao smrt.

Oni koji bi mogli formirati pouzdanu antiputinovsku osovinu unutar establišmenta, smatra dopisnik, nemaju hrabrosti ili utjecaja.

Boyes je primijetio kako je jedno od obilježja Putinovog režima, izgrađenog tokom četvrt stoljeća na vlasti, upravo to da svako ko želi steći predsjednikovo povjerenje ili ući u krug najbližih saradnika mora biti politički „kastriran“, navodi dopisnik u svojoj analizi.

Otpuštanje i očaj vojnika

Međutim, vjeruje da je i dalje moguće da se predsjedniku suprotstavi neko iz vojske. Dugi rat u Ukrajini, koji je Kremlj „nespretno“ vodio, izazvao je nezadovoljstvo među vojnicima, prema njegovim riječima.

Dopisnik The Timesa svoju analizu temelji na knjizi stručnjakinje za međunarodne odnose Candace Rondeaux, pod naslovom Putinov malj: Wagnerova grupa i urušavanje Rusije u plaćenički haos.

Iako se Rondeaux ne bavi direktno ovim pitanjem, iznosi dvije važne ideje koje vrijedi razmotriti. Prva se tiče ponovnog prikaza atmosfere koja je vladala u Sankt Peterburgu, drugom po veličini ruskom gradu, nakon ponižavajućeg povlačenja iz Afganistana 1989. godine, koje je prethodilo raspadu Sovjetskog Saveza 1991.

Autorica opisuje kako su se, u tom haotičnom trenutku, ukrstili putevi Vladimira Putina i Jevgenija Prigožina –  koji će kasnije postati vođa Wagnerove grupe –  upravo njihovom rodnom gradu.

Putin se tada vratio iz Dresdena, grada u istočnom dijelu Njemačke, gdje je radio kao obavještajni oficir sovjetskog KGB-a, te uspostavio uporište u gradskoj upravi, dok je Prigožin osnovao lanac restorana s hot dogovima.

U to vrijeme, kipovi su padali, a ulice dobijale nova imena u prvim grozničavim danima postkomunističke Rusije.

Rondeaux primjećuje da je Kremlj tada gotovo prepolovio svoju vojsku, ostavljajući nešto više od milion vojnika u aktivnoj službi.

Međutim, oni koji su obuhvaćeni odlukom o otpuštanju, a riječ je velikom broju vojnika obučenih za ubijanje, ostali su bez posla i pali u očaj. Neki su bili prisiljeni raditi kao dostavljači, agenti u cvjetajućem biznisu trgovine drogom, zaštitari, policijski doušnici ili izbacivači u noćnim klubovima. Drugi su osnovali privatne zaštitarske kompanije.

Ruska vojska nije pružala nikakve beneficije svojim veteranima, od kojih su mnogi patili od trauma ili su ostali bez udova. To je bio početak nastanka ruske industrije plaćenika, prvi očajnički korak u prepuštanju budućih ratova drugim akterima, piše list.

Šok izgubljenog rata u Afganistanu

Prema Boyesovoj analizi, Rusima su trebale godine da se pomire sa šokom izgubljenog rata u Afganistanu, a još duže da ruska vojska povrati svoj status.

Druga ideja ili lekcija koju Rondeaux obrađuje u svojoj knjizi odnosi se na pitanje kako je došlo do Wagnerove pobune 2023. godine. Je li Prigožin namjerno krenuo u otvoreni sukob s Kremljom koji je mogao samo izgubiti?

Kada je Prigožin putem društvenih mreža pozvao Kremlj da mu osigura veća finansijska sredstva, bolju opremu, veću pažnju za njegove borce i više poštovanja za njega lično, počela se buditi zabrinutost u vojnim obavještajnim krugovima, posebno nakon što je njegova grupa pretrpjela velike gubitke u dugoj i krvavoj bici za Bahmut na istoku Ukrajine.

Možda se tadašnji ministar odbrane Sergej Šojgu suzdržavao od reakcije čekajući da Prigožin doživi kolaps, što bi mu pružilo izgovor da Wagnerove vojnike uključi u redovnu vojsku.

U tom kontekstu, Rondeaux postavlja relevantna pitanja: „Je li Prigožin govorio u Putinovo ime? Jesu li unutrašnji sukobi između Wagnerove grupe i ruskih regularnih snaga bili dio šireg plana?“

Međutim, autorica ne dolazi do zaključka. Jasno je da je Prigožin djelovao uznemireno i nestabilno, Putin je šutio, a sve je to bilo zbunjujuće čak i za obične ruske građane.

Prigožinova upozorenja o reprizi Boljševičke revolucije

Rondeaux izvještava da je Prigožin nastavio objavljivati videosnimke i audio poruke na svom Telegram kanalu, zahtijevajući Šojguovu smjenu i upozoravajući da bi Rusija mogla svjedočiti ponavljanju Boljševičke revolucije iz 1917. ako Kremlj odbije pozvati na opću mobilizaciju. Zatim je optužio rusku vojsku da postavlja mine duž Wagnerovih linija povlačenja.

Nakon višemjesečnih Prigožinovih kritika, Putin je odlučio stati na Šojguovu stranu. Wagnerova grupa trebala je biti stavljena pod nadzor Ministarstva odbrane, a trebao je biti izrađen i novi zakon kojim bi se regulirao status privatnih vojnih kompanija.

Nekoliko mjeseci nakon neuspješne pobune, avion u kojem se nalazio Prigožin eksplodirao je, a Putin je potom proveo čistku u Ministarstvu odbrane.