Izraelski historičar: Od strateškog resursa pretvorili smo se u politički teret za SAD

Izraelski historičar i politički istraživač Avi Shilon rekao je da se Izrael posljednjih godina pretvorio iz „strateškog resursa“ u „politički i vojni teret“ za Sjedinjene Američke Države (SAD). Za ovu promjenu okrivio je vladu Benjamina Netanyahua, zbog nedostatka strateške vizije koja se preklapa s interesima njenog glavnog saveznika.

U članku objavljenom u izraelskom listu Yedioth Ahronoth, Shilon je napomenuo da je jedna od najznačajnijih stvari koju je otkrio rat koji traje od 7. oktobra 2023. godine upravo nivo izraelske ovisnosti o SAD-u.

Dodao je da to oslanjanje više nije stvar političkog ili strateškog izbora, već egzistencijalna potreba, s obzirom na brojne prijetnje iz okruženja s kojima se Izrael suočava, ali i zbog rastućeg međunarodnog političkog neprijateljstva prema Izraelu.

Shilon je istaknuo da je SAD od samog početka rata bio glavni oslonac za nastavak vojnih operacija Izraela, bilo kroz prijetnje predsjednika Joea Bidena Hezbollahu i Iranu, ili kroz raspoređivanje nosača aviona u regiji, pored stalnih vojnih opskrba, političke podrške na međunarodnoj sceni te aktivnog učešća u protivzračnoj odbrani od iranskih napada.

Uprkos kritikama koje su upućene Bidenovoj administraciji zbog, kako se tvrdi, „ograničavanja“ izraelskih vojnih operacija u Gazi, Shilon naglašava da Izrael ne bi vojno ili politički opstao bez te podrške. Prema njegovim riječima, SAD je faktički ratovao uz Izrael tokom razmjene napada s Iranom.

Izraelski historičar podsjeća da je savez sa supersilom uvijek bio dio izraelske sigurnosne doktrine još od vremena izraelskog premijera Davida Ben-Guriona. Dok se Izrael 1950-ih i 1960-ih oslanjao na Francusku, od 1960-ih SAD je postao njegov glavni saveznik, osiguravajući mu tehnološke, vojne, ekonomske i političke prednosti.

Ali taj odnos, prema Shilonu, ne znači da će Washington uvijek biti u službi isključivo izraelskih interesa. Savez također zahtijeva od Izraela da uzme u obzir američke interese i bude dio strateške vizije Sjedinjenih Američkih Država za regiju.

Shilon kaže da je „mudar“ izraelski vođa onaj koji zna kako vješto manevrirati i kako uskladiti izraelske i američke interese, što, prema njegovom mišljenju, sadašnja vlada nije uspjela. On smatra da vlada nije imala jasnu strategiju od početka rata, osim ponavljanja slogana „potpuna pobjeda“ u Gazi.

Izrael odmaže sam sebi

Shilon dalje kritizira izraelsku politiku, podsjećajući na iskustvo američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je u Bijelu kuću došao s drugačijim pristupom. Uz entuzijastične izjave podrške, na ključne pozicije u administraciji imenovao je dosta ekstremno desničarskih ličnosti. Također, već je dokazao da često prijeti, ali da se načelno protivi ratovima, pogotovo dugotrajnim, jer ih smatra rasipanjem resursa te preferira dogovore bez ispaljenog metka.

„Izrael je također morao shvatiti da nijedan predsjednik SAD-a, još od Georgea W. Busha, Baracka Obame, Trumpa u njegovom prvom i drugom mandatu ili Bidena, nije imao interes boriti se protiv Irana i svi preferiraju postizanje dogovora. Zato je Izrael trebao iskoristiti Trumpov mandat za postizanje sporazuma s arapskim zemljama, uključujući Siriju i Gazu, pod uvjetima koje bi možda bilo teže ostvariti tokom Bidenove administracije”, dodaje historičar.

Shilon tvrdi da je Izrael zapravo propustio priliku pomoći sam sebi za vrijeme Bidenove administracije, a da sada isto to čini za vrijeme Trumpa, iako bi mogao iskoristiti američku vojnu podršku za postizanje regionalnog političkog rješenja koje bi, između ostalog, uključivalo i oslobađanje izraelskih zarobljenika u Gazi.

Izraelski historičar zaključuje da je Washington počeo djelovati u regiji nezavisno od Izraela, ne zato što su Biden ili Trump neprijateljski raspoloženi prema njemu, već zato što izraelska vlada više ne pruža nikakvu pomoć Sjedinjenim Američkim Državama u formuliranju sveobuhvatne regionalne strategije.

Shilon upozorava da bi nastavak ovakvog pristupa mogao produbiti jaz između dvije strane i dovesti do gubitka izraelskog značaja na Bliskom istoku, čineći ga, iz perspektive Washingtona, teretom koji treba ublažiti, a ne strateškim resursom u koji treba ulagati.