Kako SAD može obnoviti svoju pomorsku snagu

Bijela kuća je izdala izvršnu uredbu s ciljem ‘vraćanja američke dominacije na moru’, čime Trumpova administracija pokušava ništa manje od renesanse u američkog pomorskoj strategiji.

Bez snažnog broja američkih trgovačkih brodova službi za vrijeme mira, Pentagon ne može očekivati snažnu logističku podršku u vrijeme rata (AP Photo/Robert F. Bukaty, File)

“Alfred Thayer Mahan se negdje smiješi. U srijedu prošle sedmice, Bijela kuća je izdala izvršnu uredbu s ciljem ‘vraćanja američke dominacije na moru’. To je direktiva kojoj bi samo kapetan Mahan, američki evangelist pomorske moći s kraja 19. stoljeća mogao aplaudirati da je među nama danas”, piše National Interest.

Kako navodi ovaj američki mediji, on nije učinio manje od drugih da potakne uspon republike na moru tamnom poput vina.

Trumpova administracija pokušava ništa manje od renesanse u američkog pomorskoj strategiji. I ni tren prerano.”

Ipak, dodaje se u tekstu, današnje okolnosti znatno se razlikuju od Mahanovog doba. U to vrijeme ovaj historičar je koristio pisma o pomorskoj historiji i strategiji u nadi da će uvjeriti američko društvo, vladu i oružane snage da se potrude u svjetskim poslovima, pretvarajući Sjedinjene Američke Države koje su uglavnom bile okrenute ka unutra u značajno pomorsko društvo, piše James Holmen u tekstu.

Učiniti da se osjeća američka težina značilo je napraviti „lanac morske moći“ povezujući industrijsku proizvodnju kod kuće sa stranim prekomorskim lukama.

Teže obnoviti nego izgraditi

Proizvodnja, trgovačke i pomorske flote i pristup važnim trgovinskim regijama bile su karike u Mahanovom lancu pomorske moći. Isplovljavanje je u to vrijeme predstavljalo nacionalni poduhvat sveobuhvatnog obima. Pomorska strategija ne tiče se samo mornarice. Ona uključuje iskorištavanje agencija američke vlade, kao i privatne industrije – i, danas, međunarodnih partnera vještih u brodogradnji i pomorskim poslovima. Do danas, niko nije imao ovlasti da uskladi akcije mnoštva sudionika u pomorskom području.

Drugim riječima, Amerika nema pomorsku strategiju u njenom istinskim smislu. Ova izvršna uredba jeste korak prema strategiji. No, to je samo prvi korak. Nakon njega moraju uslijediti mnogi drugi.

Na neki način, izazov koji je pred Sjedinjenim Američkim Državama danas više je zastrašujući od onog s kojim se suočila Mahanova Amerika. Teže je obnoviti nego izgraditi. Mahan je pokušavao probuditi republiku za morske poduhvate po prvi put. Trumpova Bijela kuća pokušava obnoviti izgubljeni materijal i ljudski kapacitet u ključnim sektorima koji se odnose na more. Obnoviti nešto što je izgubljeno, ili bolje rečeno nešto što je oduzeto, teže je nego početi ispočetka.

Da bismo vidjeli kako administracija namjerava uložiti napor ove veličine, osmotrimo izvršnu uredbu kroz mahansku prizmu. Predsjednik Donald Trump ukratko proglašava: „Politika Sjedinjenih Američkih Država je oživjeti i obnoviti domaću pomorsku industriju i radnu snagu za promociju nacionalne sigurnosti i ekonomskog prosperiteta.“ Pod njegovom administracijom, američka politika ima za cilj popraviti i ojačati materijalne i ljudske snage pomorske moći i pomorske strategije, piše u tekstu.

Tri glavne teme ističu se iz čitanja izvršne uredbe: prvo, demografske, političke i kulturne osnove pomorskog projekta; drugo, širina i fragmentirana priroda pomorskog poduhvata, koja nameće vodstvo i izazove upravljanja prvog reda; i treće, imperativ ne samo proširiti američku mornaricu i Obalsku stražu, nego i obnoviti nacionalne komercijalne flote, koja osiguravaju prosperitet u mirnodopsko vrijeme i logistiku u vrijeme rata.

Narod jedne nacije pokreće njenu mornaricu

Na prvom mjestu su demografija, politika i kultura. Mahan započinje svoje remek-djelo The Influence of Sea Power upon History, 1660-1783, razmišljanjem o šest „elemenata pomorske moći“. To su odrednice da li društvo posjeduje pravu stvar da se otisne na more. Tri su manje-više nepromjenjive. Država koja želi biti pomorska država zauzima određeni „geografski položaj“ na karti, njena teritorija ima „obim“ ili fizičku veličinu definisanu njenim granicama, i ima određenu „fizičku formu“, što znači broj prirodnih luka, unutrašnjih vodenih puteva koji povezuju duboku kontinentalnu unutrašnjost sa svjetskim okeanima i morima, i tako dalje.

Preostala tri elementa su ljudske prirode, i tu uglavnom Mahan nudi efikasne smjernice o tome kako organizovati pomorsku renesansu. Prvo navodi „broj stanovništva“, zatim „nacionalni karakter“ ili preovladavajuću kulturu, i na kraju „karakter i politiku“ vlade. Sva tri elementa međusobno su blisko povezana. Ako vlada izvršava odgovarajuću ulogu čuvara, zapravo, međusobno se ojačavaju – podstičući pomorski cilj.

Pod brojem stanovnika Mahan podrazumijeva više od pukog broja ljudi. On smatra da je velika populacija u odnosu na geografsku veličinu zemlje veoma poželjna, ali čini se da ga najviše brine da ima dovoljno ljudi u granama trgovine povezanim s pomorstvom. On ističe da je Velika Britanija uspjela nadjačati Francusku na moru tokom francuskih revolucionarnih i napoleonskih ratova uprkos manjem broju stanovnika, jer se Velika Britanija mogla pohvaliti većim brojem mornara, brodograditelja i slično, nego što ih je kontinentalna Francuska mogla okupiti.

Imala je manje ljudi, ali je imala prave ljude.

Primjer Velike Britanije

Velika Britanija je imala snažan pomorski sektor dijelom zato što je nacionalni karakter potaknuo entuzijazam za okeanske poduhvate. Ova kultura bila je odraz surove nužnosti. Britanci su mogli napustiti svoje siromašne otoke u potrazi za trgovinom i prosperitetom, ili su mogli ostati kod kuće i predati se vječnom siromaštvu. Oni su odabrali da plove morima. Nakon pregleda njihovog iskustva, Mahan ide tako daleko da proglašava sklonost trgovini glavnom mjerom sposobnosti naroda za pomorsku moć. „Tendencija za trgovinom, koja nužno uključuje proizvodnju nečega za trgovinu, nacionalna je osobina najvažnija za razvoj pomorske moći.“

A koja je uloga vlade? Za Mahana je zadatak državnika koji su pomorski orijentisani da osmisle politike i zakone koji imaju za cilj njegovanje ne samo fizičkih osobina pomorske moći, nego i nacionalnog karaktera koji je prikladan za pomorske napore. Vlada može utjecati na kulturu kako bi podržala vladinu politiku. Državnici bi još lakše provodili politiku ako bi stanovništvo pokazalo urođen „nacionalni genij“ za industriju, komercijalnu i vojnu plovidbu i diplomatiju prema priobalnim državama kojim vladini magnati silno žele pristupiti. U najboljem slučaju, opet, s Velikom Britanijom koja je u svojim najboljim danima postavila zlatni standard, činovništvo bi moglo nastaviti pomorski poduhvat u skladu s nacionalnim karakterom koji mu se već osmjehivao.

I vrli krug između nacionalnog karaktera i vladine inicijative deceniju za decenijom vrtio se na Britanskim otocima. Mahanov savremenik Wolfgang Wegener, njemački admiral koji se borio protiv Velike Britanije tokom Prvog svjetskog rata, divio se činjenici da je morska voda tekla kroz britanske vene. Wegener je „stratešku volju“ za morem definisao kao jedan od tri potporna stuba koji podržavaju potragu za pomorskim postignućima, zajedno s flotom i geografskim položajem nacije. Britanci su strateške volje imali u izobilju. Ona je bila ‘duša’ njihovog nacionalnog karaktera. Pokretala je komercijalnu, diplomatsku i pomorsku ofanzivu stoljećima. Otuda njihova sposobnost zapovijedanja na okeanima i morima – zahvaljujući kojoj su stvorili carstvo u kojem sunce nikada nije zalazilo od malog arhipelaga s evropske morske ploče.

Popravak birokratske nefunkcionalnosti

Kroz izvršnu uredbu predsjednika Trumpa, koja će uskoro biti pojačana zakonima kojim se kodificiraju njene odredbe, Bijela kuća pokušava učiniti da venama Amerikanaca ponovo poteče morska voda. Drugim riječima, vodstvo pokušava ponovno pokrenuti vrline Mahanovog ciklusa. Ako uspiju, vladini čelnici će preusmjeriti nacionalni karakter prema morskim vodama, a ljudi će nastaviti potragu za morem kroz novac poreskih obveznika, regrute za pomorske usluge i trgovačku mornaricu, i vješte trgovce za pomorski industrijski kompleks.

Izvršitelji američke pomorske strategije trebali bi na pomorstvo gledati prvenstveno kao na ljudski poduhvat. Ispravno se postavite prema demografiji, politici i kulturi i posmatrajte kako vaš cilj napreduje.

Zatim, tu je kaleidoskopska priroda američke pomorske moći. Jedna je stvar da Mahan potiče američku vladu da stvori mudre politike, zakone i propise; sasvim je druga stvar da to vlada učini na kohezivan način.

To zavisi od strukture američkog političkog sistema. Proučavanje izvršne uredbe pokazuje u kojoj mjeri vladina tijela igraju ključnu ulogu u pomorskoj strategiji. Ministarstva vanjskih poslova, odbrane, trgovine, rada, saobraćaja, domovinske sigurnosti, pa čak i obrazovanja su dio napora na moru, kao što je to i SAD. Zatim tu su trgovinski predstavnik i Ured za upravljanje i budžet. Nijedna od tih agencija ili ministarstava nije iznad drugih, s moći da koordinira akcije povezane s morem. Ministar mornarice nije zadužen za pomorsku strategiju. Niti ministar odbrane. Ili bilo ko drugi.

Mahan bi ustuknuo pred ovim raštrkanim aranžmanom, optužujući ga da radi protiv kohezivne pomorske politike i strategije.

Jednostavna činjenica je da samo Bijela kuća ima utjecaj da prisili različite vladine aktere s različitim organizacijskim kulturama da rade u jedinstvu. Prema tome, Trumpov pomorski ukaz namjerava popraviti birokratske nefunkcionalnosti. Okuplja autoritet unutar Bijele kuće, ustoličavajući savjetnika za nacionalnu sigurnost Mikea Waltza, pasioniranog prijatelja pomorskog cilja još od njegovog vremena u Kongresu, zaduženog za koordinaciju napora za izradu „Pomorskog plana akcije“ za izvršavanje predsjedničkih želja. Plan treba biti dostavljen Ovalnom uredu do naredne jeseni.

Organizacija pomorskog sektora i saradnja sa saveznicima

No, to što birokratije američke vlade djeluju kao jedna ne znači kraj izazova koordinacije. Savezna vlada je moćan akter, ali nema direktnu vlast nad privatnim tijelima bez kojih američka pomorska moć nikada ne može napredovati. Brodograditelji, proizvođači oružja i njihovi dobavljači ne odgovaraju Ovalnom uredu. Waltzov pomorski akcijski plan će morati objasniti kako okupiti privatnu industriju iza američkog okreta prema moru. To je dvostruko važno s obzirom na poziv izvršnog naloga da se prikupi privatni kapital kako bi se pomoglo u finansiranju ovog poduhvata.

Čak ni to nije kraj izazova. Izvršna uredba nalaže da se u Pomorskom akcijskom planu utvrde „dostupni poticaji za pomoć brodogradilištima s prebivalištem kod savezničkih nacija da poduzmu kapitalna ulaganja u Sjedinjene Američke Države kako bi se ojačao kapacitet brodogradnje SAD-a.“ To je dobra ideja. Prijateljske brodograditeljske zemlje mogu na brojne načine doprinijeti američkoj pomorskoj sigurnosti. Sa stanovišta obrazovanja i osposobljavanja, izvršna uredba upućuje relevantne agencije da predlože zakone koji bi poslali „perspektivne pomorske stručnjake“ iz SAD-a u inozemstvo kako bi naučili najbolju inozemnu praksu brodogradnje, i doveli iskusne strane radnike u SAD da podučavaju.

Doduše, ovaj aspekt Trumpovog programa mogao bi navesti Alfreda Thayera Mahana da zastane na tren. Mahan je posmatrao pomorsku moć kao sasvim nacionalni poduhvat. Ideja angažovanja stranih stručnjaka da pomognu ojačati američki pomorski industrijski sektor bila bi mu nova.

No, to ne bi bilo nezamislivo. Čak i u Mahanovo vrijeme, svijet se smanjivao, a mornarice širom svijeta redovno su pokušavale raditi u obostranu korist. Vlada carskog Japana, tada prijatelja Sjedinjenih Američkih Država, čak je pokušala zaposliti Mahana da predaje na vojnom koledžu kako bi ojačala svoju pomorsku strategiju! Pomorske sile rade zajedno kada je to za obostranu korist.

Suština je u tome da pomorski poduhvat sadrži neizbježnu diplomatsku dimenziju. Pozitivan nusproizvod izvršne uredbe je taj da bi ona mogla učvrstiti američke saveze sa brodogradilačkim nacijama, prvenstveno u izuzetno važnom indo-pacifičkom području – suprotstavljajući se strahu od napuštanja SAD-a usred carinskih pregovora i djelomičnog američkog vojnog povlačenja iz svjetskih pitanja. Ovo se ne može previše naglasiti: Amerika nema stratešku poziciju u ključnim regijama bez saveznika. Zajednička gradnja brodova omogućava saveznicima, partnerima i prijateljima da ubiru strateške koristi značajnog obima.

Americi je potrebna i jaka trgovačka flota

To ne znači da će biti lako. Autori Pomorskog plana akcije imaju herkulovski zadatak pred sobom dok promišljaju kako uskladiti mnoštvo učesnika – vojnih i nevojnih, javnih i privatnih, domaćih i stranih – prema zajedničkim ciljevima i prema zajedničkim metodama za njihovo postizanje.

U konačnici, tu je i izgradnja flote. Na ovaj način zatvaramo puni krug, vraćamo se nazad na prvenstvo trgovine u Mahanovom pomorskom planu stvari. Flota američke mornarice dominira razgovorima o brodogradnji i to s dobrim razlogom. Borbeni brodovi su presudni. Ipak, trgovina je na prvom mjestu za Mahana. To je i krajnja svrha i pokretač pomorske strategije. Inozemna trgovina generira bogatstvo za finansiranje mornarice, što može zaštititi trgovinu, a to zauzvrat dovodi do daljnjeg mornaričkog rasta. I tako dalje i tako dalje. Ipak, Mahan je očekivao da će američki proizvođači putovati preko mora, što je ona središnja veza u njegovom lancu morske snage, u plovilima u nacionalnom vlasništvu. To je dalo američkim čelnicima dominantnu riječ u pomorskoj sudbini republike.

Mahan bi, dakle, bio užasnut ne samo zbog pada američke trgovačke brodogradnje i zbog malog broja trgovačkih brodova, nego i zbog činjenice da američka roba danas putuje u stranim brodovima. Bez snažnog broja američkih trgovačkih brodova službi za vrijeme mira, Pentagon ne može očekivati snažnu logističku podršku u vrijeme rata. Ako izgubiš trgovačku flotu, izgubit ćeš i rat.

Mahan bi dao sve od sebe da ispravi ovu situaciju.

Srećom, Sjedinjene Američke Države imaju opcije za obnovu trgovačke flote. Brodogradnja je s pravom zasjenila raspravu i bez sumnje je potrebno obnoviti sektor brodogradnje. No, kako ističe Sal Mercogliano, profesor i bivši pomorac i trgovac, moguće je u kratkom kratkom roku uvesti u inozemstvu izgrađene brodove za američku vladinu službu. Doista, većina plovila koji su trenutno u inventaru su izgrađeni u inozemstvu. Dolazak dodatnih brodova ublažio bi očajno stanje američke vojne pomorske plovidbe, sve dok se brodogradilišta ne budu mogla obnoviti i proširiti kako bi se povećala domaća proizvodnja. Washington bi trebao nastaviti s tim. Već je izgubljeno mnogo vremena.

Sudionici u pomorskom poduhvatu moraju razmišljati u grandioznom mahanskom smislu o podmlađivanju američke pomorske snage. Trumpova nova izvršna uredba pokazuje put ka naprijed, ali izazovi koji će oblikovati epohu su ispred.

Izvor: Al Jazeera

Reklama