Zašto niko nije čuo za borbeni avion A-3 Skywarrior

Borbeni avion Douglas A-3 Skywarrior često je zanemaren. Većina nikada nije čula za ovog mornaričkog strateškog bombardera, iako je A-3 bio u upotrebi duže od tri decenije, piše National Interest.

Teško je reći zašto je tako. Iako je ova letjelica imala izuzetnu karijeru, nikada nije imala trenutak slave kao mnogi njeni savremenici. Možda je rutinski izgled kojim se odlikuje A-3 doprinio takvom njegovom statusu.

“Kako god, A-3 je dugo bio u sjenci drugih mornaričkih aviona kao što su A-4, A-6, F-14 i F/A-18”, navodi autor Harrison Kass.

Prisjećanje na avion A-3 Skywarrior

Prva stvar koja se obično primijeti kod A-3 su agresivno pomaknuta krila, koja su bila montirana visoko na trupu aviona pod uglom od 36 stepeni. Ispod svakog krila nalazio se jedan turbo mlazni motor Pratt & Whitney J57. Trup aviona izgledao je prilično pješački, s konvencionalnim dizajnom polumonokoka. A-3 je imao jedan vertikalni stabilizator, koji je opet poboljšao izgled ovog aviona.

Originalne varijante A-3 dizajnirane su za smještaj tri člana posade: pilota, bombardera/navigatora i člana posade/navigatora. Pilot i bombarder/navigator sjedili su jedan do drugog, gdje je pilot imao potpunu kontrolu nad letom. Član posade/navigator sjedio je iza pilota, na sjedištu okrenutom prema stražnjem dijelu. U ranim varijantama A-3, treći član posade također je upravljao dvostrukim topovima od 20 mm montiranim u repu. U kasnijim verzijama aviona, topovi su uklonjeni kako bi se napravio prostor za ECM opremu.

Zapanjujuće je da A-3 nije bio opremljen sjedištima za izbacivanje, zbog čega su se članovi mornaričke službe morbidno šalili da je A-3D zapravo skraćenica od „Sva trojica mrtvi“ (All Three Dead).

Izostavljanje sjedišta za izbacivanje nije bila greška, već pažljiva odluka (iako loša). Kako bi se kvalifikovao za operacije na nosaču, avion je morao biti ispod određenog praga težine; većina sjedišta za izbacivanje smatrana je nevažnom jer se očekivalo da će A-3 provoditi većinu svojih operacija na velikoj nadmorskoj visini. Naravno, najopasniji trenuci svakog leta su polijetanje i slijetanje, od kojih se svaka od njih događa na maloj visini, što čini argument da A-3 nije trebao sjedišta za izbacivanje prilično apsurdnim.

Upravljanje avionom A-3 Skywarrior

A-3 je možda najveću slavu stekao u prvim decenijama Hladnog rata kao doprinos mornarice američkom programu nuklearnog odvraćanja. Kao jedini avion koji je mogao nositi nuklearno oružje i poletjeti s nosača aviona, formirao je treći dio američke rudimentarne nuklearne „trijade“. U toj će ga ulozi kasnije zamijeniti podmornice opremljene nuklearnim oružjem.

Srećom, A-3 nikada nije dobio zadatak da rasporedi nuklearno oružje, samo konvencionalno, od čega je A-3 mogao podići 5.443 kg, u odjeljku za bombe. A-3 je korišten za konvencionalno bombardovanje za vrijeme rata u Vijetnamu. A-3 su također bili dragocjeni zbog različitih upotreba. Kasnije su varijante A-3 pretvorene za upotrebu u punjenju goriva u zraku, foto izviđanju i elektroničkoj inteligenciji.

Iako nije bio poznat, A-3 je bio u upotrebi decenijama. Nekoliko EA-3B-ova korištenih za elektroničke obavještajne službe čak su upotrijebljeni u Zaljevskom ratu 1991. Posljednji od tog tipa su povučeni kasnije iste godine, u septembru 1991, čime je okončano više od tri decenije rada skromnog A-3. Nakon povlačenja iz upotrebe, A-3 je nastavio služiti kao civilno testno polje za razvoj raznih oružanih sistema. Nije loše za avion za koji niko nije čuo.