Gideon Levy: Pisma protiv rata su zakašnjela i kukavička

Sva pisma protesta protiv rata su za pohvalu, makar bila zakašnjela i kukavička, ali kada se čitaju dobiva se utisak da samo 59 osoba pati u Pojasu Gaze, ne govora o 50.000 mrtvih, ni o desecima hiljada siročadi, ranjenoj i osakaćenoj djeci, ni od dva miliona raseljenih i osiromašenih Palestinaca.

Kao da je sveta krv samo 59 izraelskih zarobljenika, živih i mrtvih, kao da je samo njihova sloboda iznad svega.

Ovako je Gideon Levy započeo svoju kolumnu u novinama Haaretz, objašnjavajući da će se svako ko pročita ta, u teoriji hrabra pisma, i pomisli kako su zarobljenici jedine žrtve rata, suočiti sa iskrivljenim i pristrasnim moralnim normama izraelskog društva jer se u pozadini krije užasavajuća poruka – čak i ako zarobljenici budu oslobođeni i ako premijer Benjamin Netanyahu bude smijenjen, krvoproliće u Gazi će se nastaviti neometano jer se rat u konačnici smatra opravdanim.

Iako mnogi hvale ova pisma, njihovu navodnu hrabrost i civiliziranu posvećenost, ona izazivaju zaprepaštenje jer nijedno od njih ne poziva na okončanje rata zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u njemu niti zbog gaženja ljudskog dostojanstva. Kao da je sudbina zarobljenika jedini razlog da se pokrene svaki Izraelac i svaki čovjek, bez imalo suosjećanja prema stradanjima više od dva miliona drugih ljudi, kako navodi autor kolumne.

Iako svaka nacija treba prije svega brinuti o vlastitim interesima, potpuno zanemarivanje drugih žrtava – žrtava koje su uzrokovale ruke te nacije – duboko je frustrirajuće i trebalo bi spriječiti bilo koga ko ima savjest da potpiše takva pisma.

‘Ne’ rangiranju patnje

Levy je naveo da se u nekim pismima glumila zabrinutost za žrtve Gaze jer su piloti maglovito spomenuli „nevine civile“, ne precizirajući na koje misle. Pisci su pokazali više hrabrosti pa su govorili o „nesrazmjernoj šteti nanesenoj stanovništvu Gaze“, pa čak i o „užasnoj šteti nanesenoj bespomoćnima“. Ipak, i u tim slučajevima ostaje jasno da je sudbina zarobljenika glavni motiv poziva na okončanje rata.

Autor je podsjetio da je ova pisma potpisalo 2.000 rezervista iz padobranske i pješadijske brigade, 1.700 iz oklopnih jedinica, 1.055 pilota i članova posade te 200 rezervista iz elitnog programa Talpiot za obuku izraelskih snaga. Međutim, visoki vojni komandanti zaprijetili su odstranjivanjem onih koji budu učestvovali u protestima, unoseći na taj način nepotrebnu dramatičnost skromnom činu protesta.

Zatim su se iznenada, nakon više od godinu i po terora i šutnje, probudili umjetnici, arhitekte, doktori i svi su počeli pisati, kao da su kopirali jedni od drugih: „Zaustavite rat da spasite taoce“, potpuno svjesni da bi se mnogi potpisnici povukli da su na prvo mjesto u pismima stavili palestinske žrtve.

Zaista, u pravu su kada kažu da rat mora stati da bi se spasili zarobljenici, ali to ne može biti jedini, pa čak ni glavni razlog. Rat se mora okončati zbog patnje koju trpi više od dva miliona Palestinaca, od kojih su većina nevini civili, bez rangiranja patnje ili upoređivanja jedne vrste bola s drugom.

Levy je na kraju rekao da su zarobljenici i njihove porodice u nezamislivoj patnji koja se mora odmah okončati, ali da jednako snažno moramo podići glas i protiv ubijanja novinara i medicinskih radnika (pohvalivši ljekare), protiv bombardiranja bolnica i škola, protiv iskorijenjivanja čitavih zajednica i protiv sveopćeg razaranja koje vojska nanosi Pojasu Gaze.