Od Nagasakija do Gaze

Novine Le Temps objavile su da je gradonačelnik Nagasakija u Japanu ovog ljeta odbio pozvati izraelskog ambasadora da prisustvuje obilježavanju godišnjice bacanja atomske bombe na Japan 1945. godine, što je odluka koja ima duboko značenje.

Ova vijest nije imala veliki odjek zbog općeg raspoloženja ljudi tokom ljetnih mjeseci, ali to ne umanjuje njenu važnost.

U ovim novinama, u članku Gautihera Ambrusa navodi se da odbijanje gradonačelnika Nagasakija da pozove izraelskog ambasadora, što je suprotno običajima, nije imalo nikakav politički karakter, već je bilo povezano s javnim redom, iz straha da će prisustvo predstavnika Izraela izazvati talas protesta koji bi bio u suprotnosti s porukom mira koju ceremonija prenosi.

Slabljenje međunarodnog humanitarnog prava

Autor je spomenuo da tragedija koja je mjesecima prisutna u Gazi izaziva bijes japanskih zagovornika mira te da nuklearna prijetnja koju su iznijeli izraelski ministri ima veze s ovime jer je naljutila one koji su preživjeli napad atomske bombe, čiju je ljutnju gradonačelnik Nagasakija odlučio da poštuje, za razliku od kolege iz Hirošime, koji je uputio poziv.

Autor članka kaže da su zemlje Grupe G7 protestirale protiv izolacije Izraela, a isto to je ova grupa zemalja učinila s Rusijom kada ju je isključila iz proslava povodom obilježavanja pobjede nad nacizmom, nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu.

Čudna je koincidencija da se ovaj događaj poklopio s obilježavanjem 75. godišnjice Ženevskih konvencija, koje Švicarska kao njihov deklarirani čuvar jedva da poštuje, pa se suočavamo sa tihim slabljenjem međunarodnog humanitarnog prava, uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata u nadi da se njegovi užasi nikada neće ponoviti, prema riječima autora.

Ambrus se pita da li je lekciji iz Hirošime posvećeno dovoljno pažnje? Odgovara da nije sigurno, iako se sjećanje na Hirošimu i Nagasaki ne svodi samo na poziv za mir u svijetu ili upozorenje na nuklearno uništenje, već ukazuje na nepodnošljivost slijepog nasilja nad civilima, na kojoj god strani bili i za šta god se zalagali.

Oni koji su preživjeli dvije atomske bombe imaju trajne ožiljke od onoga što su preživjeli, čemu svjedoči japanski romanopisac Kenzaburo Oe u nizu eseja napisanih 1960-ih i sastavljenih u knjigu pod nazivom Zapažanja iz Hirošime.

Brisanje sjećanja u ime lažne humanosti

Kroz druženja sa preživjelima i slušajući njihove priče, ovaj romanopisac je isticao dostojanstvo koje izvire iz tih povrijeđenih i ponekad deformiranih tijela i iz tih umova obilježenih nepodnošljivim bolom, dopuštajući im da daju smisao svojoj patnji, da svjedoče o onome kroz šta su prošli i da se bore dok takva tragedija ne postane nezamisliva u očima budućih generacija.

Autor je završio svoj članak u novinama riječima da su za zapadnog čitatelja ovi preživjeli neizbježno povezani s preživjelima Auschwitza (nacističkog logora u Poljskoj). Shodno ovom zahtjevu za dostojanstvom, ideja o postizanju mira oružjem i ravnotežom straha je zastrašujuće apsurdna i jednaka brisanju uznemirujućeg sjećanja na Hirošimu u ime lažne humanosti koja je prikrila ozbiljnost događaja.