Foreign Policy: Koji su motivi agresivnog ponašanja Izraela?

Izrael tradicionalno zauzima agresivan vojni stav prema protivnicima, ali u posljednjih deset mjeseci rat u Gazi je postao smrtonosniji nego ikad ranije, gdje je već ubijeno oko 40.000 ljudi. Ovo potvrđuje stav izraelskih kritičara da je stvarni njegov cilj uništenje palestinskog naroda, ali pravo objašnjenje za ovu izraelsku promjenu je mnogo složenije.

Ovim uvodom je časopis Foreign Policy otvorio članak Davida Rosenberga koji piše da je čak i prijateljima Izraela u inostranstvu teško razumjeti njegovo ponašanje u ratu u Gazi, kao i u sekundarnim sukobima s Hezbollahom, Iranom i Husima.

Ako neki i imaju razumijevanja prema velikom broju civilnih žrtava kao neizbježnoj posljedici urbanog ratovanja – kako kaže autor – teško im je razumjeti izraelsko sprečavanje dostave dovoljne količine humanitarne pomoći u Pojas Gaze i njegovu očiglednu ravnodušnost prema masovnim smrtnim slučajevima. Neki su i zbunjeni zbog njegove spremnosti da rizikuje razorni rat s libanskim Hezbollahom ili Iranom, i to atentatima koje izvodi, a koji se klasificiraju kao državno nasilje prema svim standardima.

Autor je objasnio da je cilj krajnje desnice u Izraelu da Palestincima učini život nepodnošljivim u Gazi i na Zapadnoj obali, ističući da lideri desnice nemaju nikakvu strategiju osim stvaranja patnje Palestincima i nastavka rata, ali je i sam izraelski premijer Benjamin Netanyahu popustio njihovim željama, želeći osigurati njihov ostanak u vladajućoj koaliciji. Stoga je zauzeo jako krut stav u pregovorima o prekidu vatre i ne dozvoljava dostavljanje dovoljne količine humanitarne pomoći u Gazu.

Erozija odvraćanja

Autor je, u tom kontekstu, podsjetio na riječi lidera desničarske religiozne cionističke partije i ministra finansija Bezalela Smotricha, da ne vidi problem u tome što stanovnici Gaze gladuju, kao i u nehumanim uslovima, koji su sve gori, u pritvorskom centru Sde Teman za Palestince uhapšene u ratu koje toleriše ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir.

Neki posmatrači tvrde da su Izraelci postali nasilniji, ili barem tolerantniji prema nasilju, pogotovo jer se nasilje među ekstremističkim doseljenicima prema Palestincima povećalo, te se sada smatra legitimnim oružjem za postizanje političkih ciljeva.

Nakon rata 1967. godine, Izraelci su smatrali da opstanak njihove zemlje više nije ugrožen, te su zaključili mirovne sporazume sa arapskim zemljama koje su priznale njihovo postojanje, kao što su Egipat, Jordan, Emirati, Bahrein i Maroko, a i Saudijska Arabija se pojavljivala na horizontu. Stoga je Izrael napustio prvi od tri stuba svoje odbrambene strategije, a on je pobjeda u ratu. Dozvolio je i da drugi, odvraćanje, bude načet, a onda se pretjerano fokusirao na treći, obavještajni aparat.

Od 1980-ih godina – kako pisac kaže – izraelski ratovi s nekonvencionalnim snagama nisu se završili odlučnom pobjedom, pa je tako njegova sposobnost da odvrati svoje neprijatelje smanjena, a umjesto da postigne odlučnu pobjedu i djelotvorno odvraćanje, postao je sve više zavisan od odbrambenih mjera kao što su zidovi, ograde i visokotehnološki sistemi ranog upozorenja.

Pisac je zaključio da je Izrael platio visoku cijenu ove politike 7. oktobra, rekavši da Izraelci vjeruju da je opstanak njihove zemlje sada pod upitnikom, dodajući da su, iako je Izrael brzo odgovorio na napad Islamskog pokreta otpora Hamas, Iran i njegove proxi grupe razumjeli razmjere njegovog obavještajnog i organizacijskog neuspjeha.