Film ‘1964’: Još jedno podsjećanje na ‘američki iskorak’ The Beatlesa

Film, muzika iz filma i američke verzije prvih ploča The Beatles objavljene su gotovo istovremeno krajem prošlog i početkom ovog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama, pod istim nazivom – 1964. Posredstvom interneta ubrzo su stigle i do ostatka svijeta.

Nijedan od tri pokušaja revitalizacije stare teme (The Beatles u Americi, Amerika u The Beatlesima) nije naišao na posebno odobravanje, piše Beta, a kritičnih tonova je, barem među najznačajnim jutjuberima i podkasterima, mnogo više nego pozitivnih.

Tezu da je uspjeh u SAD-u bio presudan trenutak u karijeri The Beatlesa, moguće je usvojiti s komercijalnog i financijskog aspekta, ali u umjetničkom smislu nije bio naročito bitan, bez obzira na činjenicu da su njihovi muzički korijeni, kao i dominantni uzori u prvoj fazi, bili prekookeanski.

Film 1964, koji je producirao Martin Scorsese, još jedno je presipanje davno objavljenog materijala u „video, usavršen najnovijom tehnologijom, dok su „nikada do sada viđene scene“ uglavnom otpaci čudnovatih snimaka dvoje entuzijasta koji su dobili dozvolu da izbliza prate prvi boravak The Beatlesa u SAD-u, sa očiglednom željom da ih prate baš svuda.

Ako stotinjak minuta filma bilo šta novo pokazuje, onda je to iznenađujuće saznanje da je liverpulskim muzičarima već tada, samo godinu dana nakon prvih uspjeha, pažnja medija i javnosti već počela žestoko da ide na živce, mada su izjavljivali da je sve to „divno“, ukazuje Beta.

Bez rasnih podjela u publici – prvi put

Uz očekivano podsjećanje na činjenicu da su te davne 1964. godine u kasnu zimu The Beatles poslužili SAD-u kao svojevrsni lijek za postkenedijevsku depresiju, pažnja je usmjerena i činjenici da su upravo oni uspješno servirali afroameričku muziku bijeloj američkoj publici, posebno najmlađoj, i da su uspjeli prvi put osigurati prisustvo svih rasa na svojim koncertima, bez ikakve podjele.

Svjedočenje nekoliko gledalaca prvog koncerta The Beatlesa u SAD-u, 11. februara 1964. godine u Washingtonu, potresna je priča o odrastanju i starenju uz najveći muzički sastav svih vremena.

Jedan od njih je nakon koncerta brodom otputovao u Liverpool u pokušaju da i sam napravi rok karijeru, ali je iz Velike Britanije protjeran zbog rada bez dozvole, da bi desetak godina kasnije, sasvim slučajno, bio angažiran kao tonac na snimanju jedne ploče Johna Lennona.

Drugi je postao fanatični kolekcionar svega što ima veze sa slavnom četvorkom, pa je uspio da tokom rušenja stadiona Shea otkupi dio baš one stolice na kojoj je sjedio na njujorškom koncertu u augustu 1965. godine.

Crno-bijeli snimci sa vašingtonskog koncerta, održanog u dvorani Coliseum, predviđenoj za boks mečeve, tehnički su dovedeni do savršenstva, imaju 4K video rezoluciju i veoma čist zvuk, sa podsjećanjem na vrijeme kada su ovacije oduševljene publike mogle da nadjačaju muzička pojačala i razglasne sisteme.

Scene u kojima The Beatles sami okreću bubnjeve i mikrofone, sa jedne na drugu stranu improvizirane pozornice, okružene publikom sa svih strana (kako bi svi mogli da ih vide en face), nisu propuštene ni ovaj put.

Skupe ploče

Muzika iz filma pojavila se bez ikakve najave na svim streaming servisima, ali je umjesto očekivanih poboljšanih „živih“ verzija pjesama sa prve američke turneje, donijela običnu kompilaciju studijskih snimaka iz perioda od 1962. do 1965. godine, bez jasnog objašnjenja zašto onda ta kolekcija zapravo nosi oznaku 1964.

Isto bi se moglo zamjeriti i skupocjenom box setu vinilnih ploča, koji je također objavljen sa istom oznakom godine (1964), iako se u njemu nalazi šest američkih albuma grupe, u originalnim mono verzijama. Osim što je „kompletu“ pridodan dvostruki album sa izjavama i komentarima bez muzičkog sadržaja, očigledno mu nedostaju još tri američke verzije originalnih izdanja da bi se mogao tretirati kao komplet, također bez ikakvog objašnjenja.

Imajući u vidu da je ta zbirka za više od 100 dolara skuplja od zbira cijena pojedinačnih albuma, ona je očigledno samo još jedan pokušaj pljačke kolekcionara i poštovalaca, upozorava Beta. To je, doduše, bila i prvobitna namjera izdavača, počevši od spomenute 1964. godine, koji su originalne britanske albume sa 14 pjesama, prepakivali u verzije sa 12 pjesama kako bi mogli objaviti više izdanja i dodatno zaraditi.