Maariv: Kako se izraelski građani vrbuju za špijunažu u korist Irana

Izraelska istraživačica specijalizirana za ponašanje u digitalnom dobu smatra da su najvažniji razlozi koji tjeraju izraelske građane da odgovore na pozive obavještajnih službi neprijateljskih zemalja želja za uzbudljivim iskustvima, finansijski poticaji i traganje za smislom.

U članku koji su objavile izraelske novine Maariv, istraživačica Liraz Margalit s Izraelskog univerziteta Reichmann navodi da su posljednjih sedmica otkrivena dva nova slučaja Izraelaca koji su pristali špijunirati i sarađivati s iranskom obavještajnom službom.

Jedan od njih je Moti Maman, 72-godišnji poduzetnik iz Ashkelona, a drugi je Vladislav Victorson (30) te njegova djevojka Anna Bernstein (18).

Bolno pitanje

Autorica dodaje da operacije vrbovanja nameću bolno pitanje: Šta izraelskom građaninu prolazi kroz glavu i navodi ga da prihvati ponudu da špijunira u korist Irana – najvećeg neprijatelja Izraela u ovom trenutku – i izda svoju zemlju?

Margalit naglašava da Iranci ne rade na nasumičnom regrutiranju špijuna, već traže vrlo jasan psihološki profil kako bi privukli one koji odgovaraju njihovim ciljevima, a to uključuje određene karakteristike za odabir jedne osobe u odnosu na drugu.

Objasnila je da je razumijevanje psiholoških motiva koji pokreću osobu ključ za razumijevanje operacija regrutiranja koje provode obavještajne službe, jer svaka osoba ima niz motiva koji ga pokreću i navode na akciju, uključujući potrebu za priznanjem, vezom i bliskošću, utjecajem i doprinosom te sigurnošću ili uzbuđenjem.

Dodala je kako većina ljudi ne zna koji su to motivi koji pokreću njihove odluke i izbore, a ponekad je potrebna pomoć da bi se to postiglo.

Nije to samo novac

Iako mnogi smatraju da je novac glavni motiv za saradnju s Irancima, to nije jedina motivacija, prema mišljenju izraelske istraživačice. Novac je samo dio priče, jer glavna stvar nije samo finansijska dobit, već i emocionalna i mentalna potreba da se ispuni emocionalna praznina, osjeti uzbuđenje i dobije osjećaj smisla. Sve su to faktori koji igraju ulogu u procesu vrbovanja.

Autorica smatra da su ljudi koji pristaju na saradnju s neprijateljskom zemljom obično motivirani željom da izađu iz dosadne rutine života i potraže uzbuđenje, ili žele osjetiti svoju vrijednost u životu, ili su imali problematične odnose s roditeljima i osjećali su se marginalizirano.

U Mamanovom slučaju, iako je tražio pozamašnu uplatu od milion dolara kako bi izvršio zadatke koje su tražili Iranci, glavni motiv bi mogao biti potreba da bude dio nečeg većeg.

Autorica smatra da je priča o vrbovanju Victorsona i Bernstein složenija, jer njihove akcije, poput crtanja grafita, paljenja automobila i odobravanje atentata na istaknutu osobu u Izraelu, postavljaju ozbiljna pitanja. ”Teško je povjerovati da samo novac stoji iza ovih djela. To su zadaci koje pokreće želja za uzbuđenjem, izazivanjem zakona i osjećaj euforije zbog sudjelovanja u tajnoj i opasnoj operaciji.”

Psihološki faktori

Stoga proces regrutiranja agenata često kombinira psihološke faktore poput narcizma i samodopadnosti, uz ekonomske motive, jer regrut osjeća da život poprima novi smisao te dobija osjećaj moći i značaja kroz iskustvo kontakta s obavještajnim agencijama, smatra autorica.

Autorica navodi da Iranci koriste manipulativne tehnike kao što su princip “dosljednosti” i “posvećenosti”. U početku špijunima daju relativno lake zadatke, a zatim preuzimaju veće, opasnije misije, poput pokušaja atentata na istaknutu osobu.

To je tehnika “kognitivne dosljednosti”, o kojoj govore psihološki istraživači. Nakon što počnu s malim zadacima, stvara se proces u kojem uključene osobe osjećaju obavezu da nastave s težim i opasnijim zadacima, kako bi sačuvali sliku o sebi i osjećaj predanosti.

Faktori za odabir meta

Autorica dodaje da se odabir meta temeljio na tačno određenim faktorima. U slučaju Mamana, starijeg biznismena koji je živio u Turskoj, jasno je da se njegov izbor temeljio na lakšem pristupu Iranu i brojnim poslovnim vezama.

Kada je riječ o Victorsonu i Bernsteinu, to je mladi par i vjerovatno nemaju neku veliku želju za “normalnim” životom te traže iskustva koja im pružaju osjećaj vlastite vrijednosti i uzbuđenja.

Važnu ulogu ima i strana koja vrši vrbovanje, smatra autorica. Podsjetila je na aferu koja se desila prije dvije godine kada su izraelske žene vrbovane u iransku špijunsku mrežu posredstvom misteriozne osobe po imenu “Rambod Namdar”, iranskog agenta koji ih je kontaktirao, dok su Maman i Victorson slijedili upute osoba koje su se predstavljale kao utjecajne ličnosti u Iranu. Mnogi ljudi snažno reagiraju na autoritet, a osjećaj moći i kontrole koji dobijaju iz kontakta s takvim osobama može ih navesti na donošenje teških odluka.

Autorica je na kraju zaključila kako dva navedena slučaja potvrđuju da tehnologija i savremeni razvoj u svijetu špijunaže ne mogu sakriti činjenicu da je najslabija karika uvijek ljudski faktor, jer su ljudske želje – za uzbuđenjem, osjećajem smisla ili finansijskom dobiti – ono što u konačnici dovodi do vrbovanja špijuna.