NI: Samo konvencionalno oružje ne može zaustaviti rusku eskalaciju

Nakon odluke ruskog predsjednika Vladimira Putina da izvrši invaziju na Ukrajinu, Rusija je serijski prijetila Ukrajini, NATO-u i Zapadu nuklearnim prijetnjama.

Iako same po sebi opasne, prijetnje iz Moskve su uravnotežene jednako opasnom reakcijom Zapada, gdje je više zvaničnika i stručnjaka predložilo da Sjedinjene Američke Države potpuno ukinu opciju nuklearnog odvraćanja.

Ironija je u tome što bi ovo moglo povećati šanse da Putin upotrijebi nuklearno oružje, piše Peter Huessy u tekstu na portalu National Interest.

Ova grupa zagovornika konvencionalnog, nenuklearnog odgovora na rusku upotrebu nuklearnog oružja nije nova.

‘Obavezni’ i ‘opcionalni’ odgovor

Bruce Blair (bivši šef grupe Global Zero) kazao je Kongresu 2019. godine kako želi da Rusi snose moralnu odgovornost zbog prekidanja nuklearnog tabua, rekavši zastupniku Mikeu Turneru na saslušanju Komiteta za oružane snage Zastupničkog doma da SAD treba odgovoriti samo konvencionalno na ruski nuklearni napad.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron sada je otišao korak dalje, piše u tekstu, zastupajući stav da reakcija Zapada ne smije uključiti nuklearno oružje ni pod kojim okolnostima.

Postoji razlika između “obaveznog“ i “opcionalnog“ odgovora.

Rose Gottemoeller, bivša američka pregovaračica o kontroli naoružanja i zvaničnica NATO-a, nedavno je predložila da odaberemo koristiti samo konvencionalne snage  ukoliko bi Moskva upotrijebila nuklearno oružje.

Leon Panetta, bivši ministar odbrane, također je pozvao SAD da odgovori, ali da odabere to učiniti samo sa snažnim konvencionalnim uzvratnim napadima na ruske snage u Ukrajini.

Panettino obrazloženje pretpostavlja da je upotreba taktičkog nuklearnog oružja isuviše rizična, jer nema garancije da će uzvratni napad biti mali ili ograničen, ali je ostavio nuklearni odgovor u opciji, kao i Gottemoeller.

Doktrina ‘eskalacije za pobjedu’

Međutim, svaki potez ka politici bez upotrebe nuklearnog oružja bio bi greška iz pet razloga, navedeno je.

Prvo, zadržavanje američkog odgovora na konvencionalnom nivou neće nužno spriječiti Rusiju da poslije upotrijebi nuklearnu silu.

Ako Rusija zna da može biti poražena upotrebom samo konvencionalnog američkog ili NATO oružja, zašto ne bi upotrijebila nuklearnu silu iz istog razloga zbog kojeg je prvenstveno i namjeravala pokrenuti nuklearne napade?

Zatim, zagovornici “neupotrebe“ moraju znati da američki vojni planeri, kada su ih pitali u Kongresu, objašnjavaju da SAD može pobijediti u konvencionalnom vojnom sukobu protiv Rusije samo ako nuklearno oružje ne bude uvedeno u borbu.

Osim toga, zagovornicima odgovora samo konvencionalnim napadima promiče činjenica da je u aprilu 1999. godine Rusija promijenila strategiju na ono što je bivši general američke ratne avijacije John Heyten opisao kao doktrinu “eskalacije za pobjedu“, koja eksplicitno poziva na razvoj malog i veoma preciznog nuklearnog oružja s visokim političkim i diplomatskim utjecajem.

Zatim, kako je primijetio nuklearni stručnjak Franklin Miller, Putin vidi strateški raskorak između američkog i ruskog taktičkog ili nuklearnog oružja kratkog dometa.

Raketa SLCM-N nije ‘čarobni metak’

Ipak, Rusija ima između 2.000 i 2.500 komada takvog oružja, dok SAD ima svega 200 takvih gravitacionih bombi raspoređenih u borbenim avionima u Evropi (i nijednu u Aziji).

Najzad, potpuno ukidanje nuklearnog odvraćanja, kao što je predložio Macron, daje Putinu i takvim neprijateljima relativno odriješene ruke da koriste nuklearno oružje nekažnjivo, što očito snižava prag na kojem bi se vodio nuklearni rat.

Ako SAD ozbiljno misli održati odvraćanje, strateški jaz s Rusijom treba suziti.

SAD razmišlja o razvoju nove nuklearne mornaričke krstareće rakete (SLCM-N), ali trenutna administracija je stava da to nije “čarobni metak“ i da su dostupne alternative.

Međutim, iako su konvencionalne alternative možda dostupne, pitanje je jesu li dovoljno vjerodostojne da odvrate Putina od upotrebe nuklearnog oružja i uvjere ga da će njegova teorija pobjede voditi ka porazu.

Očito je da američko odvraćanje nije razuvjerilo Putina da izvrši invaziju na Ukrajinu.

Zapravo, kako već duže od dva desetljeća upozorava ruski stručnjak Stephen Blank, viši saradnik Istraživačkog instituta za vanjsku politiku, Putinova ideja nuklearnog odvraćanja nije da spriječi rat, već da odvrati SAD od stajanja u odbranu saveznika koje su žrtve ruske agresije.

Stoga, daleko od odvraćanja od rata, Putin vidi nuklearno oružje kao instrument rata koji omogućava revanšističkim državama kao što je Rusija da mijenjaju granice kroz upotrebu nuklearnih prijetnji.

SAD proširio ‘nuklearni kišobran’

Nuklearno oružje tako postaje instrument ofanzivnog rata, a ne odvraćanja.

Putin prijeti ograničenom upotrebom jer on također razumije da bi nesrazmjerna prva upotreba nuklearnog oružja lako mogla izazvati uzvratni odgovor koji vodi do kraja svijeta.

Ali, držeći brojke malim, Putin vjeruje da može “pobijediti“ prisiljavanjem ili ucjenjivanjem SAD-a da se povuče.

To je njegova teorija pobjede i ako je ne možemo odvratiti i negirati, mogli bismo izgubiti.

Tulsi Gabbard, između ostalih, zastupa stav da SAD nema interesa da izazove Rusiju, nuklearno najbolje opremljenu državu na svijetu, zbog Ukrajine, države u ruskoj sferi interesa.

Slično tome, demonstranti na sastanku u gradskoj vijećnici s zastupnicom Alexandrijom Ocasio-Cortez, progresivnom članicom “Odreda“, kritizirali su je jer je glasala za veću vojnu pomoć Ukrajini i dovela svoje birače u opasnost od pogibije u nuklearnom holokaustu.

Tokom Hladnog rata SAD je proširio svoj “nuklearni kišobran“ nad NATO-om i saveznicima na zapadnom Pacifiku, jer Washington nije želio potrošiti koliko je potrebno da se konvencionalno porazi svaki sovjetski, kineski ili sjevernokorejski tenk, brod i avion.

Dva konkurenta s nuklearnim oružjem

Razlika danas je u tome što dok SAD održava prošireno nuklearno odvraćanje nad svojim saveznicima od kraja Hladnog rata nije modernizirao svoje taktičke nuklearne snage, niti je pažljivo analizirao i procijenio strategiju potrebnu da se održi vjerodostojno odvraćanje.

Po prvi put u historiji SAD se suočava sa dva konkurenta naoružana nuklearnim oružjem.

SAD može braniti saveznike dok sprečava upotrebu nuklearnog oružja od bilo koga, bilo gdje.

Ali, to zahtijeva da SAD i saveznici budu spremni suprotstaviti se bilo kakvoj takvoj upotrebi dovoljno vjerodostojnom snagom, uključujući opciju upotrebe nuklearne sile, kako bi natjerao neprijatelje da se povuku.

Ovo zahtijeva ne samo sposobnost, već i spremnost na nuklearni odgovor ukoliko bude nužan.

U suprotnom, naše odvraćanje je zasnovano na blefu, što je opasna politika.

Reći protivnicima da mogućnost nuklearne eskalacije užasava SAD i NATO te da bi automatski najavili kraj svijeta također može učiniti upotrebu nuklearnog oružja “nezamislivom“ i “neizvodivom“.

Potkopava se prošireni faktor odvraćanja

Međutim, ovakav način razmišljanja potkopava prošireni faktor odvraćanja koji je SAD održavao sedam desetljeća i nasreću očuvao mir.

Kako je jednom prilikom napisao Herman Kahn sa Instituta Hudson, najbolji način da izgledate vjerodostojno je da budete vjerodostojni.

Ako SAD ne želi biti vjerodostojan, onda bi se trebao potpuno povući iz nuklearne priče – što je ishod koji bi otvorio vrata za druge da upotrijebe nuklearno oružje bez straha od proporcionalnog odgovora.

Zadatak Amerike je da otkloni tu opasnu mogućnost, zaključuje se u tekstu.