Život koji sam izgradila kao Afganistanka nestao je u tren oka

U 11 sati ujutro, 15. avgusta, bila sam na Univerzitetu Rabia Balkhi u Kabulu, gdje sam predavala ekonomiju.

Tog dana se samo sačica, možda njih 10, od 30 mojih studenata pojavilo zbog pogoršane sigurnosne situacije. Talibani su brzo napredovali prema Kabulu, i već su zauzeli gradove Ghazni, Herat i Mazar-i-Sharif.

Bila sam usred predavanja kada sam odjednom začula povike i korake na hodniku. Na početku sam ignorisala ovu buku dok nije postala glasnija.

Otvorila sam vrata i vidjela sam studente, nastavnike i univerzitetsko osoblje kako trči – svi su pokušavali izaći iz zgrade. Pitala sam jednog od uposlenika na hodniku šta se dešava i on mi je rekao da talibani ulaze u Kabul i da svi žure svojim domovima. Vidjela sam užas i bespomoćnost na licima svih; djevojke su posebno bile užasnute.

Prekinula sam čas i rekla sam studentima da idu kući, a potom sam i sama napustila univerzitet. Nije bilo autobusa ili automobila, pa sam morala pješke kući.

Na inače užurbanoj pijaci u naselju Kote Sangi, na zapadu grada, vidjela sam ljude koji su vrištali i trčali u raznim smjerovima. Vlasnici radnji su žurili da zatvore svoje radnje; žene su žurile kući. Prevoz je stao. Grad je bio u apsolutnom haosu. Ali do ranog popodneva, sve radnje, škole, univerziteti i banke su se zatvorile, i izgledalo je kao da je život u gradu stao. Trebalo mi je sat i po da dođem kući. Do 16h sam vidjela naoružane talibane na ulicama. Talibani su zauzeli Kabul.

Bijeg iz Kabula

Odmah sam znala da se moram skriti kao i moje kolege – univerzitetski predavači, aktivisti za ljudska prava i novinari – u Jade-Abreshamu, sedmičnom listu u kojem sam također radila.

Objavili smo brojne članke o zločinima koje su talibani počinili. Organizovali smo i antitalibanske kampanje na društvenim mrežama kao što je #Stand4ANDSF kako bismo podržali i podigli moral Nacionalnim afganistanskim odbrambenim i sigurnosnim snagama (ANDSF) tokom talibanskog napredovanja ali i da osudimo talibanske postupke. Osuđivala sam talibane u člancima koje sam pisala o pravima žena i pravima etničkih i vjerskih manjina.

Toliko smo se uplašili da se nismo usudili kontaktirati jedni druge preko WhatsAppa ili Facebookovog Messengera budući da su kružile glasine da talibani motre na ove kanale.

Ali drugi su nam pomogli da komuniciramo i odlučili smo da ćemo izaći iz države. Dok sam planirala bijeg, gledala sam vijesti kada sam imala vremena. Vidjevši aerodrom preplavljen ljudima koji su pokušavali pobjeći i one koji su pali u smrt sa američkog vojnog aviona, osjetila sam se skrhano i uplašeno. Osjećala sam kao da padam prema centru oluje.

Sedamnanestog avgusta, dva dana nakon što su talibani preuzeli vlast, nas osmero se okupilo u kući kolege.

Budući da nismo radili direktno sa SAD-om i drugim državama članicama NATO-a, nismo bili na njihovim listama za hitnu evakuaciju. Stoga smo morali samostalno napustiti državu. Sve su banke bile zatvorene, i sa veoma malo novca u džepovima, odlučili smo pobjeći u Pakistan gdje smo poznavali ljude koji su nam mogli pomoći da dogovorimo sa krijumčarima da nas prebace preko granice.

Oduvijek sam nosila suknje i farmerke i nisam imala odjeću koju bi talibani odobravali. Zato sam brže bolje otišla u kuću svoje komšinice da nađem nešto što bih mogla obući. Dali su mi plavu burku koja se protezala do zemlje, pokrivajući me od glave do pete.

Zaogrnuti noćnom tamom, napustili smo Kabul i putovali prema pograničnom gradu Spin-Boldaku. Krijumčar kojeg smo angažovali vozio je cijelu noć i naredni dan i nekad oko podne smo stigli na granicu. Nismo jeli prethodnih 24 sata i svi smo bili iscrpljeni i boljela nas je glava. Nakratko smo se zaustavili da ručamo, sve vrijeme uplašeni da ćemo biti zaustavljeni. Krijumčari koje smo unajmili su nam podijelili lažne dokumente i odveli nas na granični prelaz. Dok su nam srca lupala, približavali smo se ulazu u Pakistan.

Dospjevši u Quettu

Blizu prelaza sam vidjela mnogo poznatih lica – kolega novinara, feministica, socijalnih aktivista i bivših vladinih zvaničnika – svi očajni da pređu granicu. Među njima je bila i feministica koju sam dobro poznavala. Inače se oblačila u zapadnjačkom stilu, ali sada je nosila dugu crnu haljinu koja joj je prekrivala lice, samo su joj se oči vidjele. Vidjevši je osjetila sam se beznadežno i bespomoćno. Suze su mi se počele slijevati niz lice i zajecala sam.

Predio je bio preplavljen izbjeglicama iz Afganistana. Čekali smo u redu neka tri sata dok nije došao red da i nas provjere. Neki od nas, uključujući i mene, smo prošli kroz prelaz uz svoje dokumente, ali ne i četiri člana naše grupe koje je pakistanska granična policija zaustavila i tukla. Oni nisu bili jedini koje je granična policija tukla. Vidjela sam ih kako udaraju i druge. Sjećam se kako je žena, u 60-im godinama, preklinjala policajca da je pusti, a dobila je šamar umjesto odgovora.

Kada sam ušla u Pakistan, požurila sam do krijumčara na ovoj strani granice koji su nam pomagali i ispričala sam im o situaciji u kojoj su se našle naše kolege. Krijumčari su se vratii na prelaz i četiri sata kasnije su došli s mojim kolegama. Konačno smo svi prešli granicu, ostavivši naše živote iza sebe.

Onda su nas krijumčari odveli u grad Quettu. Na putu, dok smo prolazili kroz grad Chaman, vidjela sam kako se talibanska zastava vijori iz automobila i sa motora. Iznenadila sam se vidjevši kako se otvoreno vijori, jer sam pretpostavila da ćemo, budući da smo u drugoj državi, biti udaljeni od talibana. Tada sam shvatila da ni ovaj grad, također uporište za talibansko Vijeće iz Quette, nije za nas siguran.

Premjestila sam se na perfieriju Quette u grad Hazaru, dom prvenstveno za etničku i vjersku manjinu Hazare. Kirija je vrtoglavo porasla zbog priliva izbjeglica iz Afganistana i ja sam se uselila u stan sa nekima od kolega kako bih reducirala troškove života. Prijavila sam se na nekoliko pozicija predavača, ali iz razloga što nisam pakistanska državljanka, niko me nije htio primiti.

Nekoliko dana po dolasku, komšija je došao da mi kaže kako je održan sastanak u džamiji u vezi afganistanskih izbjeglica. Na sastanku su vjerski lideri i starješine iz zajednice izdali naredbe da se žene i djevojke, posebno iz Kabula, moraju oblačiti kao žene u Quetti, ili će biti pretučene zbog neprikladnog odijevanja. Tako sam počela nositi shalwar kameez sa velikim šalom.

U Quetti sam bila bez posla, bez nade i najgore od svega – boreći se sa emocionalnim i mentalnim problemima. Pitanje koje često sebi postavim je, gdje je otišlo 20 godina učenja i napornog rada? Je li sve bilo uzalud?

Trosatno pješačenje do škole i nazad

Imam 28 godina. Gotovo da se i ne sjećam talibanske vlade krajem 1990-ih, pa mi je talibanska kontrola nad Kabulom nezamisliva.

Imala sam sedam godina kada sam krenula u školu 2002, godine u kojoj su se škole ponovo otvorile nakon što su bile zatvorene deceniju. Iako su škole bile otvorene, nije bilo lako ići u školu, završiti master studij i započeti karijeru, posebno ako ste žena.

Kada se osvrnem, godine provedene u osnovnoj školi bile su ispunjene poteškoćama i izazovima. Jedan od najvećih izazova je bio taj da smo živjeli u izolovanoj dolini Zard Sang, daleko od ostatka sela u okrugu Shahristan, u centralnom Afganistanu.

Razdaljina između mog doma i škola  je bila znatna. Svaki dan sam morala pješačiti tri sata do škole i nazad po veoma nepristupačnom terenu preko planina, brda i dolina. Budući da nismo imali komšija, pješačila sam sama, iako sam bila dijete. Bila sam najmlađa od šestero braće i sestara, i dok je mojoj braći bilo dozvoljeno da se donekle obrazuju pod vlašću talibana, moje sestre nisu dobile priliku da uče kao djeca.

Prvih sedam godina škole mi je bilo najteže. Svaki dan sam se budila zabrinuta i u strahu da ću se suočiti sa potencijalnom opasnošću na putu do škole – da će me kidnapovati, silovati ili napasti divlje životinje kao što su vukovi. Toliko sam se plašila da sam, kada bih ugledala muškog prolaznika, bježala ili se sakrivala iza stijena dok ne prođe. Svaki dan je bio borba. Često sam slušala priče o djevojčicama koje su silovali širom Afganistana. Svaki dan sam dugo putovala sama, pod stalnim i ekstremnim psihološkim pritiskom.

Uprkos svim poteškoćama, marljivo sam učila i bila sam uvijek najbolja učenica u razredu u osnovnoj i srednjoj školi. Maturirala sam u srednjoj školi u pokrajini Daykundi s prosjekom od 99,6 i dobila sam laptop kao nagradu.

Sve se srušilo

Potom sam položila prijemni ispit i primljena sam na Kabulski univerzitet, najbolji državni univerzitet u Afganistanu, da studiram ekonomiju. Ali nakon godinu i po, zbog mojih izvanrednih akademskih rezultata, dobila sam stipendiju Indijskog vijeća za kulturne odnose i 2013, sam otišla u Indiju da nastavim studij za BA diplomu iz ekonomije, marketinga i psihologije na Univerzitetu u Bangaloreu.

Jezik mi je bio znatna prepreka. Još nisam govorila engleski i nisam razumjela predavače niti sam znala naći sljedeći amfiteatar. Oslanjala sam se na kolege da me vode s predavanja na predavanje. Potpuno sam bila operisana od svog okruženja.

Sjećam se da sam jednom plakala u razredu jer mi je engleski bio pretežak. Kolege su me tješile. Učila sam stranice iz udžbenika tako što sam tražila sve riječi u rječniku i pisala perzijsko značenje pored svake riječi, a potom sam ponovo čitala tekst, nadajući se da ću ga bolje razumjeti. Bio je to isti spor i težak proces za svaki predmet. Radila sam naporno i ostajala sam budna po cijelu noć, a ostvarivala sam skroman napredak.

Nekada sam razmišljala o tome da se vratim kući, ali onda bih pomisli da nikada neću dobiti šansu da ponovo studiram ako to napravim. Osjećala sam da se moram boriti da nastavim.

Nakon godinu dana, postalo je lakše. Kako su prolazili semestri, popravljala sam se i svi su mi govorili da brzo učim. Osjećala sam da konačno dobijam bitku. Osjećala sam se dovoljno samopouzdanom da se povežeme s ljudima oko sebe. Sprijateljila sam se s ljudima iz različitih država. Na petom semestru sam odabrana za predstavnicu godine. Diplomirala sam s najboljom ocjenom.

Dobila sam još jednu stipendiju, ovaj put od USAID-a, za master na ekonomiji u Indiji i počela sam raditi za Jade-Abresham kao freelance prevoditeljica i novinarka.

Po povratku u Kabul 2019, počela sam predavati na privatnom univerzitetu Rabia Balkhi. Voljela sam to što radim i bila sam oduševljena što mogu podučavati mlađu generaciju.

Ali odjednom, kada su talibani preuzeli vlast, sve se srušilo. Sve što sam postigla u proteklih 20 godina nestalo je u tren oka.

Sada se osjećam kao da su sav moj naporni rad, borbe i posvećenost bili uzalud. Na hiljade djevojaka i mladića isto misle – da je njihov naporan rad uzalud. Ja sada nisam u stanju da radim ili da se uključim u društvene ili političke aktivnosti, čak se ne mogu ni oblačiti kako želim. Studirala sam badava, radila sam badava. Možda je moj cijeli život uzalud.

Svaki put kada pomislim na svoju državu, sjetim se dana kada su talibani ušli u Kabul. Sjetim se žena, muškaraca i djece, kako trče da dođu kući i zatvore vrata da bi se osjećali sigurno. Pomislim na one koji su pali u svoju smrt sa američkog vojnog aviona. Pomislim na sve vojnike koji su izgubili živote boreći se protiv talibana.

Naša budućnost izgleda kao prazna rupa.

Potrošila sam 20 godina svog dragocjenog života da bih postigla to što sam postigla. Zar je sve bilo uzalud?