Naučeni na bespomoćnost

Nas i ne čudi kada jedan ministar na pitanje novinara kako će narod preživjeti novo poskupljenje plina, odgovori:"Štedite, nemojte jesti". (fbihvlada.gov.ba)
Nas i ne čudi kada jedan ministar na pitanje novinara kako će narod preživjeti novo poskupljenje plina, odgovori:"Štedite, nemojte jesti". (fbihvlada.gov.ba)

Svjedok: Ismet Bećar

Bosanskohercegovačko društvo i država s obzirom na svoj povijesni kontinuitet, aktuelnu tranzicijsku prirodu, konzervativnost i prevaziđenost političkog sistema, sasvim su prikladni kaveski eksperimenti, podložni analizi zarobljene svijesti. Stoga, neće biti teško u kolektivnom stavu većine građana BiH identifikovati autentične i izvorne primjere naučene bespomoćnosti. 

Društvene prilike u Bosni i Hercegovini sada, ali i mnogo ranije, podstiču kolektivni deterministički stav da je svaka akcija bespotrebna, promjena nemoguća, te da je svaki slobodan čin i postupak u poboljšanju sopstvenog okruženja unaprijed određen na propast. Posmatrano kroz povijesni kontekst, BiH je u najdužem periodu svog postojanja bila lišena svake autoritativnosti u pogledu odlučivanja o svojoj i sudbini svog naroda. Takve odluke donošene su u Stambolu, Beču, Beogradu, Washingtonu, Briselu. Naučena bespomoćnost je naše povijesno naslijeđe u najširem društvenom i političkom smislu.

Glasačka apstinencija

Izlazak na izbore jedan je od osnovnih vidova političke aktivnosti građana, koji mogu i ne moraju biti angažovani u političkom i javnom životu i uglavnom je za većinu jedini način uticaja na politička dešavanja u smislu napretka i društvenog boljitka. Međutim, iako bi bilo logično da su svi zainteresovani da činom glasanja pokušaju individualno uticati na društveni razvoj i na sva bitna pitanja za građane, kako pokazuju podaci izlaznosti na izbore i empirijska istraživanja, glasačko ponašanje u BiH je prilično apatično i veliki broj registrovanih glasača apstinira.

To je moguće vidjeti kroz istraživački projekat ”Socio-psihološki profil glasača u Bosni i Hercegovini” koji je uz podršku Fondacije „Friedrich Ebert Stiftung” objavljen u Banjoj Luci 2007. godine, a u kojem stoji: Istraživanje je pokazalo da na našem prostoru glasači više vjeruju u uticaj spoljašnje sile (sreća ili sudbina) na njihove živote, nego u sopstvene sposobnosti uticanja.

Mi smo narod humanitarne pomoći i donacija, s uvriježenim mišljenjem da su razne donacije i svačija sadaka naše legitimno pravo

Istina je, međutim, da većina stanovnika svijeta, čak i većina stanovnika ”razvijenih” zemalja ne pokušava definirati radost, propast ili nadu pomoću javnih poslova. Za njih su politika i političke vijesti često udaljeni, nezanimljivi i nebitni.

Prema Murrayu Edelmanu neglasači čine veću političku grupaciju u Americi od pripadnika bilo koje političke stranke, a apatija javnosti, nezainteresiranost, muk i otpor industriji svijesti posebno su impresivni u vremenu proširene pismenosti i gotovo univerzalnog pristupa medijima.

Građane BiH ova Murrayeva dosjetka ne može utješiti, jer bespomoćnost našeg čovjeka je naučena! On ju je stekao u nekim teškim vremenima koja su uglavnom iza nas, ali su njegov um i svijest zarobljeni u tim tegobnim vremenima: mi smo usred kršćanske Evrope, okruženi nacionalističkim hegemonijama, bez mnogo šansi da se odupremo. Stoga, ne treba nama kuraži, ni talasanja.

Na našem prostoru glasači više vjeruju u uticaj spoljašnje sile na njihove živote, nego u vlastite sposobnosti uticanja.

Što glavu gubiti zalud, kad nas niko ništa ne pita i kada će o nama odlučiti drugi? Zašto potencirati naš bošnjački i muslimanski identitet u javnim nastupima, nazivima udruženja i organizacija, svečanosti i ceremonija? Kao da je bitno kako se zovemo i prezivamo? Važno je loptu izbaciti iz vlastitog šesnaesterca i ne privlačiti nepotrebnu pažnju. Vlast je kod nas lopovska i marionetska – dakle, ružni su, prljavi i zli, kao da ih mi nismo rodili, odgajali i obrazovali, a potom ovlastili i ustoličili?! Zato nas i ne čudi kada jedan ministar (federalni ministar trgovine Milorad Bahilj) na pitanje novinara kako će narod preživjeti novo poskupljenje plina, izjavi mrtav hladan: “Štedite, nemojte jest’!”

Akademska disfunkcija nadoknađena “mahalaštvom”

Razlog za pasivnost jeste i socijalistička prošlost u kojoj se država ”brinula” za sve. Sada kada više država nije niti želi biti jedini agent razvoja, ranije stečene navike pasivnog oslanjanja na državu predstavljaju kočnicu razvoja. Mi smo ljudi od humanitarne pomoći i donacija, s uvriježenim mišljenjem da su razne donacije i svačija sadaka naše legitimno pravo. Tako se kod nas nacionalni projekti, institucije kulture i medijski kapaciteti finansiraju sadakom, kao da materijalna ovisnost ne uključuje i sve druge ovisnosti.

U ambijentu ovakve kolektivne ravnodušnosti i potpunog gubitka čula i afekta javno samospaljivanje bivših pripadnika Armije RBiH kod javnog mnijenja u BiH ne može osim trenutačne zaprepaštenosti proizvesti neku konkretnu akciju, sličnu protestima Tunižana, započetih u slabo poznatom gradiću Sidi Bouzidu nakon samospaljivanja mladog i siromašnog prodavača voća Muhammeda Bouazizija. Neposredno nakon tog incidenta narod je izašao na ulice i započeo proteste poslije kojih ništa više nije isto. Ovakav scenarij u BiH nemoguć je nakon brutalnog premlaćivanja i mučkog ubistva mladića Magdija Dizdarevića, pri povratku iz džamije u Mostaru. 

Nas i ne čudi kada jedan ministar na pitanje novinara kako će narod preživjeti novo poskupljenje plina, izjavi: “Štedite, nemojte jesti!”

Sličan povod, ubistvo 15-godišnjeg mladića u Grčkoj u sukobima s policijom, uzrokovalo je strašnu eskalaciju protesta u Atini i širom ove evropske države. Hiljade mladih demonstranata, studenata, đaka i profesora tih dana okupljalo se ispred zgrade grčkog Parlamenta u Atini, gađajući pripadnike interventne policije kamenjem i molotovljevim koktelima. Izlazak na ulice studenata, univerzitetskih profesora, vjerskih dostojanstvenika, akademske zajednice, privrednika i običnih radnika kao demokratsko sredstvo za izražavanje opravdanog nezadovoljstva, potpuno su nezamislivi u BiH, zemlji opće beznadežnosti i slabosti.

Ovakvo se stanje umnogome duguje istrošenoj i tromoj akademskoj zajednici. Umjesto uključenosti u rješavanje aktuelnih društvenih problema, zaštitom i promocijom ljudskih prava kroz civilnu misiju univerziteta, poticanje na odgoj i društvenu odgovornost, intelektualna kvazielita u Bošnjaka odvojila se od zajednice u kojoj (ne)djeluje, neosjetljiva je na probleme svog naroda i izgubila je svoj smisao. Osim što za svoju korist često servisiraju bjelosvjetske ideološke centre, prodaju nam svoje knjižurine, politički se promiskuiraju i hvale kako gostuju po zapadnim univerzitetima, preponosni bošnjački intelektualci naoružani znanjem i umijećem, akademskim titulama i priznanjima, često se do iznemoglosti međusobno kude, kolju i optužuju. Svoju i akademsku disfunkciju institucija koje predstavljaju oni su uspješno nadoknadili mahalaštvom.

Meša Selimović danas bi ovako potukao tog ”mislećeg” Bošnjaka: Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno i ako će to naplatiti.

Kako se oduprijeti naučenoj društvenoj bespomoćnosti

Islamski aktivizam ne priznaje znanje koje nije društveno angažirano. Čak se poslanik Muhammed a.s. utječe od znanja od kojeg koristi nema. Upravo bi se beskorisnim znanjem mogao imenovati sve rašireniji ruralno-plemenski akademizam u Bošnjaka.

Naučili su biti bespomoćni pametni i oni koji im se dive umišljajući njihovu veličinu. Dok jedni i drugi nezainteresirano posmatraju proteste radnika Konjuha, Krivaje, Vranice ili Hidrogradnje, Wall Street u Njujorku okupiran je šatorima, kartonskim naseobinama i bubnjevima, prizivajući bolju budućnost za Ameriku, obećanu zemlju koja je životni san većine Bosanaca i Hercegovaca.

BiH je u najdužem periodu svog postojanja bila lišena svake autoritativnosti u pogledu odlučivanja o svojoj i sudbini svog naroda. 

Stvarnim neprijateljem naučene bespomoćnosti mogli bismo smatrati čovjeka koji pita, ali važna pitanja. Slušamo li Milana Kunderu, uvidjet ćemo da su važna pitanja samo ona koja može formulirati i dijete. Samo ona najnaivnija pitanja su stvarno značajna.

S tim u vezi, u borbi protiv naučene bespomoćnosti svakodnevno nam je potrebna demonstracija individualizma, potrebne su nam sumnje u opravdanost postojećeg stanja i potrebno nam je mnogo ironije, jer beduini su došli do vlasti, tlače ljude i odaju se zgrtanju kapitala. Raskošno žive, podižu palače i takmiče se u tome.

Iako je Damask daleko, do mene u safu klanja, potkrada me, ponižava, obespravljuje i eksploatiše poneki Bashar al-Assad. Bit će ga dovoljno ismijavati, za početak!


Više iz rubrike VIJESTI
POPULARNO