“Đavoli” koje poznajemo

Piše: Dejan Anastasijević
Predstojeći opšti izbori u Srbiji su sudbonosni: na njima će se 6. maja odlučivati ne samo o tome ko će se dokopati vlasti, nego o budućnosti celog regiona, a i šire. To su izbori između rata i mira, blagostanja i bede i, ako je verovati popovima raznih konfesija koji su se aktivno ili pasivno uključili u kampanju, između raja i pakla.
Taj se utisak stiče ako ste izloženi baražnoj vatri kandidata, koji su još pre zvaničnog početka kampanje krenuli u opšte raspamećivanje. Jedan obećava da će isterati Međunarodni monetarni fond, drugi da će u Srbiju uterati Albance, treći da će dovući 10 milijardi evra investicija, i sve to izvikuju kao da ozbiljno veruju u to što govore. Politička atmosfera je pregrejana i prenapregnuta, tako da je lako steći pogrešan utisak kako sve samo što nije puklo i otišlo dođavola.
Nakon celog cirkusa, koji tek treba da uključi mukotrpne postizborne koalicione pregovore, na vlasti će biti manje-više isti ljudi koji će voditi manje-više istu politiku.
A ustvari, srpski izbori su verovatno najprecenjenija priča ove godine i neki analitičari su već uočili da je kampanja, mada žestoka i prljava, dosadna, jer se u njoj dosad nije pojavilo ni jedno novo lice niti jedna nova ideja. Gotovo je sasvim izvesno da će nakon celog cirkusa, koji tek treba da uključi mukotrpne postizborne koalicione pregovore, na vlasti biti manje-više isti ljudi koji će voditi manje-više istu politiku.
Najpoželjnija politička udavača
Evo jednostavne računice koja opravdava ovu tezu. Biračko telo u Srbiji je odavno premereno i isparcelisano, tako da je već sada jasno da će na parlamentarnim izborima dve najveće stranke, Demokratska i Napredna, zajedno uzeti gotovo dve trećine glasova. Ostatak će podeliti socijalisti Ivice Dačića, liberali Čede Jovanovića, deesesovci Vojislava Koštunice, hard-kor radikali, a možda se kroz iglene uši provuku i Mlađan Dinkić i Nenad Čanak. Jasno je, dakle, da će vladu formirati ona velika stranka koja u koaliciju uvuče dovoljno manjih.
To je, uostalom, slučaj i sada. Demokratska stranka u sadašnjoj koaliciji ima za partnere širok raspon stranaka i strančica, od multi-kulti Rasima Ljajića do feudalnog Palme, i dosad su, uprkos povremenom kenjkanju, svi u tom društvu bili zadovoljni, a najzadovoljniji je bio Dačić.
Biračko telo u Srbiji je odavno premereno i isparcelisano, tako da je već sada jasno da će na parlamentarnim izborima dve najveće stranke, Demokratska i Napredna, zajedno uzeti gotovo dve trećine glasova.
On se od “malog Slobe” na čelu jedne teško kompromitovane i iznutra pocepane Socijalističke partije, upornim radom i veštim balansiranjem, vinuo u sam vrh političke scene. Mora mu se priznati da je radio više nego svi ostali ministri zajedno, digao procenat glasača na desetak odsto i trenutno je najpoželjnija politička udavača na srpskoj izbornoj sceni.
Računica, pa ljubav
Kome će se Ivica prikloniti, Borisu ili Tomi? On se, kobajagi, nećka i tek se sprema da prelomi, ali to treba uzeti sa zrnom soli, pogotovo ako su tačne uporne glasine da mu je Tadić već obećao premijersko mesto (zasad obe strane to zvanično demantuju). Šta bi Nikolić mogao da mu ponudi što je više od toga? Sem toga, osovina DS-SPS je tokom protekle četiri godine uredno podmazivana, pa ako je tu i tamo škripalo, rešavalo se drugarski, u hodu. Dešava se to i u životu: uzmu se dvoje iz računice, pa vremenom kresne ljubav.
Bez Dačića, Nikolić ima ozbiljan problem: njegova stranka će posle izbora verovatno dobiti koji procenat više od demokrata, ali s kim u koaliciju? Ostaje mu Koštunica, koji će jedva preći cenzus, ali koji insistira da se prekine proces evropskih integracija i da on ponovo bude premijer; radikali, sa kojima ne može, jer se od njih otcepio; Dinkić, od koga ovih dana i najbliži saradnici beže kao od kuge. Za sada je jedino obezbedio podršku muftije Zukorlića, ali pitanje je da li će od tog savezništva biti više koristi ili štete. Sve u svemu, tih nekoliko procenata prednosti nad DS-om neće ga ni za korak približiti većini.
Albanci, Romi, Mađari, Bošnjaci i ostali radije će se svrstati uz DS nego uz naprednjake, između ostalog, jer pamte Nikolića iz drugih vremena.
S druge strane, DS ima na raspolaganju ne samo one male partije sa kojima je trenutno u koaliciji, nego i dosadašnje “tihe partnere”, poput Čede Jovanovića, koji se i dosad, glasajući iz opozicije za neke teško svarljive zakone iz kuhinje DS-a, pokazao više nego koristan. Ne treba zaboraviti ni manjine: Albance, Rome, Mađare, Bošnjake i ostale, koji će se radije svrstati uz DS nego uz naprednjake, između ostalog, jer pamte Nikolića iz drugih vremena.
Nova/stara vlada
Ista matematika važi i za predsedničke izbore, u čiji će drugi krug ući Tadić i Nikolić: tu Nikolić može sigurno da računa samo sa glasačima DSS-a, dok će Dačić, Jovanović i manjine podržati Tadića. Šešeljevi radikali će radije ostati uzdržani nego da glasaju za “izdajnika Tomu”, a mnogi glasači ostalih malih stranaka (LDP i URS) će se sigurno svrstati uz Tadića.
I tako izgleda da će nova vlada veoma ličiti na staru, sa nešto izmenjenim sastavom i odnosom snaga. Izaći će Dinkić – ući će Čeda, izaći će Cvetković – uskočiće Dačić. Tadić ostaje gde je bio, na Andrićevom vencu.
Nova vlada će veoma ličiti na staru, sa nešto izmenjenim sastavom i odnosom snaga, a Tadić ostaje gde je bio, na Andrićevom vencu.
Biće to, u stvari, više rekonstruisana stara, nego nova postizborna vlada. Ona će, kao i stara, uključiti širok spektar navodnih ideoloških protivnika okupljenih oko osovine DS-SPS. Glavna razlika će biti u tome što će se težište te osovine pomeriti ka centru. Drugim rečima, SPS će u novoj/staroj vladi dobiti veći kolač vlasti.
Uglavnom neprijatna iznenađenja
Dačić tek treba da se opredeli da li će uzeti premijersko mesto ili naplatiti odustajanje od fotelje dodatnim resorima. U svakoj varijanti on se pomalja kao najveći dobitnik ovih izbora.
To ne znači da će Dačić, koliko god se pumpao u kampanji, a i šire, moći da vodi neku svoju politiku, nezavisnu od Tadića. Dosad se u više prilika pokazalo da postoje brojni mehanizmi, politički i finansijski, vidljivi i nevidljivi, koji obezbeđuju da se predsednička volja vrši bez obzira na to iz koje je stranke koji ministar. Isto važi i za premijera, Dačića ili nekog drugog.
Sledeće četiri godine, nažalost ili nasreću, gledaćemo istu predstavu, sa istim glumcima, u istoj režiji.
Tako ćemo sledeće četiri godine, nažalost ili nasreću, gledati istu predstavu, sa istim glumcima, u istoj režiji, samo će se postava donekle promeniti: konobar će glumiti milorda, a grofica francusku sobaricu. Predstava je dosadila i političarima i glasačima, ali bar imamo posla sa poznatim đavolima. U poslednje vreme, iznenađenja su nam uglavnom bila neprijatna.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera