NATO na prekretnici

Samit NATO-a u Chicagu skrenuo je pažnju na rastuće probleme s kojima se suočava sjeveroatlanski savez.
Generalni sekretar Anders Fogh Rasmussen i lideri NATO-a fokusirali su se na tri prioriteta: budućnost misije u Afganistanu, očuvanje sigurnosti u vrijeme štednje i jačanje partnerstava u svijetu.

Bez obzira na to, najveći izazov za NATO će biti očuvanje kohezije i efikasnosti dok se suočava sa rastućim vanjskim i internim prijetnjama.

Postoji opasnost da NATO znatno oslabi nakon što okonča borbene operacije u Afganistanu do 2013. i sasvim povuče svoje snage do kraja 2014. Njegov najduži rat nije se pretvorio u pobjedu za stabilnost i demokratiju zbog koje bi mu prestiž znatno porastao.

Umjesto toga, nesiguran je politički ishod u Afganistanu, a mnogi analitičari se boje da će Centralna i Jugoistočna Azija biti destabilitzirane kada se NATO konačno povuče.

Mogućnost sukoba

NATO se, međutim, suočava sa još većim izazovima od afganistanske operacije. Izvana, svijet je postao sve nepredvidljiviji, sa rastućim transnacionalnim prijetnjama i političkim sukobima, rastućim posjedovanjem oružja masovne destrukcije, sve većem broju propadajućih država, novih sila s regionalnim ambicijama, te širenjem međunarodnih terorističkih organizacija.

Zbog svih ovih faktora povećava se mogućnost regionalnog sukoba, koji bi direktno utjecao na interese Sjedinjenih Država ili bio izazov sigurnosti određenih saveznika NATO-a.

Ekonomske i fiskalne krize s obje strane Atlantika potkopale su odbrambene sposobnosti saveza.

Svaki od ovih destabilizirajućih faktora dolazi u vrijeme kada se i sam savez suočava sa internim nemirima koji proizilaze iz tri siutacije: velikih budžetskih ograničenja, interne preokupacije Evrope i mijenjanja američkih prioriteta.

Ekonomske i fiskalne krize s obje strane Atlantika potkopale su odbrambene sposobnosti saveza. Međutim, dok Sjedinjene Države mogu priuštiti da smanje vojsku, ali i dalje ostanu efikasne u nekoliko ključnih regija, evropska odbrana je sve nesigurnija, jer se budžeti smanjuju zbog finansijskih nemira.

Insistiranje Washingtona da saveznici moraju izdvajati više novca za odbranu dolazi u najgore moguće vrijeme.
Umjesto da se moderniziraju i kupe novo oružje, nekoliko evropskih prijestolnica provodi duboke rezove. Naprimjer, Velika Britanija planira biti bez nosača aviona cijelu deceniju, Danska je ukinula podmornice, a Holandija tenkovske jedinice.

Interna kriza vodstva i kohezije u EU-u je, također, postala očigledna na svjetskoj sceni. Vojna misija u Libiji bila je samo djelomično uspješna, jer je u njoj učestvovala samo šačica saveznika, dok su američka oprema i rad obavještajaca bili ključni tokom bombardiranja.

Suočavajući se sa mogućim sužavanjem eurozone usljed nesuglasica između zagovarača budžetske štednje i deficitarnog trošenja, Evropa gleda prema unutra, a ne prema van, dok je odbrana od sekundarne važnosti.

Prioriteti Sjedinjenih Država također se odmiču od Evrope. Nedavno objavljene ‘smjernice odbrane’ karakterizira američko okretanje prema Istočnoj Aziji, te smanjenje broja američkih trupa u Evropi.
Nakon šest decenija, Amerika se sada definira kao snaga Pacifika, a ne Atlantika, a Pentagon evakuira dvije od svoje četiri brigade iz Evrope.

Zbog ovoga će se produžiti vrijeme tokom kojeg vojna pojačanja mogu biti hitno poslana u Evropu u slučaju ozbiljnog konflikta. Saveznici će nositi veći teret svakodnevne odbrane u vrijeme kada i oni sami smanjuju broj svojih vojnika.

Modernizacija snaga

Rezovi u Evropi i premještanje američkih trupa će, također, utjecati na sprečavanje budućih sukoba, te humanitarnih operacija u kojima Washington vjerovatno neće preuzeti vodeću ulogu.
Zaista, Libija je možda nagovijestila budući poredak u savezu.

Bez učestvovanja Amerike, lokalni ratovi bi mogli biti dugotrajniji, a broj civilnih žrtava veći. Sa EU-om koji se opire ratovanju, mogući budući sukobi na Balkanu, Sjevernoj Africi ili Istočnoj Evropi možda ne bi izazvali intervenciju Zapada.

Stoga nije iznenađujuće što je NATO izgubio na vojnoj vrijednosti u SAD-u, a ovo će se možda pokazati najvećim izazovom za budućnost saveza.

Sjedinjene Države ostat će posvećene sigurnosti Evrope ako se i saveznici posvete samoodbrani.

Ako Evropljani ne budu mogli dovoljno investirati u vlastitu odbranu, svakako im se neće vjerovati u vanjskim operacijama koje Amerika možda smatra vitalnim za njene nacionalne interese. U takvoj situaciji, Washington će jednostavno unilateralno djelovati ili sa voljnim i sposobnim saveznicima, kao što je to bio slučaj tokom administracije Georgea W. Busha.

Možda će optuživanje Amerike za unilateralizam opet postati moderno, ali ako Evropljani ne budu željeli investirati u multilateralizam, onda Washington nema puno izbora. S te strane, samit u Chicagu pokazao se rječitim, ali manje jasnim po pitanju djela.

Potvrda transatlantskog saveza mora biti zasnovana na konkretnom provođenju obaveza odbrane i na modernizaciji evropskih vojnih snaga. Bez toga, NATO će postati samo ljuštura.
Iako savez ne može biti globalni policajac, mora patrolirati u svom susjedstvu kako bi opravdao svoje postojanje.

Zbog sve veće kompleksnosti i nemira u svijetu, demokratije Sjeverne Amerike i Evrope zaista trebaju jedne druge više nego ikada.

NATO je i dalje najuspješniji multinacionalni vojni savez, nenadmašen u sposobnosti da provede sposobnost zajedničkog rada među vojskama u okruženju, gdje se stalno mijenjaju prijetnje i razvijaju sve složenije tehnologije.

Sjedinjene Države ostat će posvećene sigurnosti Evrope ako se i saveznici posvete samoodbrani.
Štaviše, Evropa mora pokazati solidarnost i sposobnost u odgovaranju na zajedničke globalne izazove ako želi ostati na radaru Washingtona.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera