Karamarkovo osvajanje HDZ-a

Izbori unutar političkih stranaka gotovo su uvijek „posredni“. Stranačke funkcionare najčešće ne biraju svi članovi stranke nego delegati na stranačkoj konvenciji. Konvenciju obično čine akteri „više uključeni“ u stranački život od „običnih“ članova, oni koji do neke mjere profesionalno učestvuju u političkom životu i čiji se interesi ne moraju podudarati s interesima običnoga članstva.

Zato je „autsajderima“ vrlo teško predvidjeti rezultat unutarstranačkih izbora. Ipak, procesi koji su se odvijali u HDZ-u u „dugoj noći“ u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog za ozbiljne poznavaoce hrvatske političke arene nisu bili iznenađujući.

Kosor izgubila utjecaj

Iako je pobjeda Tomislava Karamarka nad do sada posve marginalnim Milanom Kujundžićem izgledala tijesna, Karamarkov je tim na ovim izborima odnio uvjerljivu pobjedu u borbi za cijelu piramidu stranačkih pozicija – njegovi su suradnici osvojili većinu i u Središnjem odboru i u Predsjedništvu stranke i među stranačkim potpredsjednicima. Od važnijih funkcija tek je ona zamjenika predsjednika izborima pripala Kujundžićevu suradniku Dragi Prgometu.

Tim Jadranke Kosor posve je izgubio utjecaj na stranačko vodstvo, a ona je, do neke mjere očekivano, ostala izvan drugog kruga stranačkih izbora. Iako je stranku vodila pristojno, spasila je od raspada kad se Sanader iznenada povukao, neko vrijeme uživala visoku naklonost hrvatske javnosti, sudjelovala u otvaranju protukorupcijskih procesa, završila pregovore o članstvu Hrvatske u EU, Kosor je sve vrijeme imala golem nedostatak u odnosu na svoje protukandidate. Naime, poražena je na parlamentarnim izborima i svima je jasno da na idućima ona ne može biti protukandidat Zoranu Milanoviću za mjesto predsjednika Vlade.

Njen „ideolog“ Vladimir Šeks inicijalno je nastojao ponuditi njenu kandidaturu kao nešto oko čega bi se postigao konsenzus utjecajnih struja u HDZ-u, jer bi ona trebala osigurati stabilizaciju stranke nakon izbora, riješiti pitanje odgovornosti stranke u protukorupcijskim procesima koji su u toku, a u jednom od njih je optužena i stranka, kao pravna osoba, a ključni stranački akteri za to bi se vrijeme trebali „spustiti“ na regionalnu razinu i pripremiti stranku za lokalne i regionalne izbore u proljeće iduće godine. U takvu scenariju stranka bi za dvije godine birala lidera za novo razdoblje, a izbor novog vođe godinu dana prije parlamentarnih izbora ovome bi ostavio dovoljno vremena da se za njih pripremi i pokuša stranku vratiti na vlast.

Kad je umjesto dogovora frakcija, kakav je u HDZ-u naprimjer postignut 2000. (tada je za predsjednika bio izabran Sanader), počeo kompetitivni izborni proces, bilo je jasno da Kosor ima malo šansi da osvoji novi mandat na čelu stranke. Osim njene ponude „političkog kontinuiteta“, vrlo su se brzo oblikovala još tri prepoznatljiva politička koncepta: Tomislav Karamarko ponudio je profiliranje HDZ-a kao demokršćanske stranke, dakle, stranke koja kombinira socijalni tradicionalizam i koncept socijalno-tržnog gospodarstva; Domagoj Milošević formulirao je konzervativnu ponudu, to jest kombinaciju socijalnog tradicionalizma i ekonomskog neoliberalizma; a Darko Milinović povratak HDZ-a na koncept nacionalističkoga populističkog pokreta.

Osim Milinovića, isti su koncept nudila i dva kandidata s margine stranačke arene, Kujundžić i Prgomet, utjecajni liječnici i bivši saborski zastupnici.

Kandidatura ove dvojice projekt je zloglasnog Ivića Pašalića, nekadašnjega Tuđmanova najbližeg suradnika, kojeg je Sanader potisnuo iz stranačkog života. On je ocijenio da bi se kroz izbornu proceduru mogao vratiti u središte stranačkog života, a time i u nacionalnu politiku. Ova su dvojica tijekom izborne procedure postala dvojac, ujedinivši kandidature i dobivši potporu desno-radikalnog dijela političke javnosti u Hrvatskoj i svih zloglasnih Tuđmanovih „intelektualnih trabanata“, od Ivana Aralice nadalje.

Nacionalistički radikali

Unutarstranački su izbori pokazali da je ta struktura u regionalnim stranačkim vodstvima koja čine konvenciju još snažna, ali da ne doseže polovinu stranačke strukture.

Napadima nacionalističkih radikala najprije je bila najsnažnije izložena Jadranka Kosor i to tako dugo dok nije postalo jasno da ona više nije najsnažniji predsjednički kandidat. Kad su mediji izvikali Karamarka kao favorita na konvenciji, petnaestak dana prije njena održavanja, oštrica napada usmjerila se na ovoga svježeg povratnika u stranku.

Karamarko je sredinom devedesetih, kao politički imenovani šef Zagrebačke policije, došao u oštar sukob s Pašalićevom strujom nakon što je započeo krivični progon ključnoga ekonomskog aktera „hercegovačkog lobija“ u tadašnjoj vlasti – Pašaliću i ministru odbrane, Gojku Šušku, bliskom Miroslavu Kutleu.

Karamarko je, ionako prilično nezaštićen u stranci nakon što je iz nje istupio njegov politički pokrovitelj Stipe Mesić, godinu nakon Mesićeva odlaska okončao svoju prvu HDZ-ovsku epizodu. U središte nacionalne politike vratio se s Mesićem, kao šef njegove predsjedničke kampanje 2000. godine, a nakon toga je preuzeo vođenje krovne tajne službe. Iako je brzo izgubio „dvorsku igru“ protiv Tuđmanovih obavještajaca, u obavještajni se sustav, kao Mesićev i Sanaderov izbor, vratio u vrijeme njihove kohabitacije, kad se taj sustav počeo ozbiljno raspadati, a afere su se vukle po novinama. Kad su u drugom Sanaderovu mandatu uslijedile neugodne sigurnosne „ugroze“, dva atentata usred Zagreba, Sanader je uz Mesićevu suglasnost Karamarka iz obavještajnog sustava doveo za ministra unutarnjih poslova. Uslijedilo je razdoblje „konfliktne suradnje“ Karamarka i tužitelja Mladena Bajića, koja je rezultirala i optužbama za korupciju na najvišoj razini.

Na unutarstranačkim izborima za Karamarka je „veza s Mesićem“  bila „meki trbuh“, pa je zato, često neočekivano, zaoštravao nacionalnu retoriku. Ipak, pitanja na kojima je insistirao u kampanji, poput suočavanja s totalitarnom prošlošću i rasvjetljavanja izvansudskih egzekucija poslije Drugoga svjetskog rata, teme su koje su visoko na dnevnom redu europskih konzervativnih i demokršćanskih stranaka (pogotovo onih iz „nove Europe“) i insistiranje na njima nije nužno uvod u povijesni revizionizam. Nevjerodostojna je, doduše, tvrdnja da je odnos prema razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata razlog njegova razlaza s Mesićem, ali je u uvjetima, u kojima je za stranku Mesić još „ključni neprijatelj“, „primjerena“ unutarstranačkoj predizbornoj kampanji.

Kosor je HDZ-u prva nametnula retoriku „povratak Tuđmanu“, iako je taj povratak zloglasnome autoritarnom vođi bio zapravo očišćen od bilo kakve „vrijednosti“. Retorički ga je prihvatio i Karamarko, ali to ne znači da je prihvatio Tuđmanovu političku filozofiju, njegov nacional-boljševizam, zagovor staleškog društva s 200 bogatih obitelji, zalaganje za diobu Bosne i Hercegovine i agresivan odnos prema susjedima, što su temelji te političke „ideologije“. Uostalom, zagovor suočavanja s prošlošću i obračuna s totalitarizmom nespojiv je s Tuđmanovom ideologijom „pomirenja ustaša i partizana“, koju je ovaj preuzeo od ustaškoga ratnog zločinca Maksa Luburića.

Ključne teme europskih demokršćana danas su one vezane uz održivi razvoj, ekologiju, korištenje obnovljivim izvorima energije, pitanja vezana uz uspostavljanje socijalnog i ekonomskog okruženja prijateljskog obitelji i povoljnog za roditeljstvo, a „lijevi“ demokršćani insistiraju i na ograničavanju modela ekonomskog liberalizma i na zaštiti europskog socijalnog modela. O tome je Karamarko u kampanji malo govorio, a to su teme na kojima će se pokazati hoće li on doista uspjeti nekadašnji nacionalistički Tuđmanov pokret pretvoriti u „normalnu“ demokršćansku stranku.

Mnogi ocjenjuju da su okolnosti u Srbiji, situacija u kojoj se činilo da bi Ivica Dačić mogao postati premijerom, a na kraju je Tomislav Nikolić postao predsjednikom, utjecala na okupljanje HDZ-ovaca oko „tvrdog“ Karamarka, koji je sa Srbijom surađivao, ali hladno i profesionalno, točno onoliko koliko je to međunarodna zajednica od njega tražila. Takva bi bila i njegova današnja državna politika prema Srbiji.

Grijesi 90-ih

Kad je riječ o BiH, on ne snosi grijehe HDZ-a iz devedesetih, kad je ta stranka aktivno razbijala susjednu državu, a njegov izbor sigurno nisu veselo dočekali u dvama bosansko-hercegovačkim HDZ-ovima. Na njegov politički razvoj bitno su utjecala dva aktera, Stipe Mesić i prof. Ivo Banac, a riječ je o dvojici najglasnijih hrvatskih zagovornika bosansko-hercegovačkog integralizma.

S Karamarkom je jedinstvena BiH dobila prvoga iskrenoga i dosljednog prijatelja na čelu neke hrvatske desne političke stranke.

Uočljivo je da je Karamarkov profil sličan onome slovenskoga premijera Janeza Janše, pa valja očekivati da će suradnjom ove dvojice konačno započeti komunikacija desnih politika u Hrvatskoj i Sloveniji. Nevješta politika Zorana Milanovića prema Mađarskoj, koja je Hrvatskoj spona s onim dijelom Srednje Europe povezanim u Višegradsku skupinu, Karamarku otvara šanse za konsolidaciju odnosa s premijerom Orbanom i preuzimanje srednjoeuropske inicijative u hrvatskoj političkoj areni, te zagovor „deinvestiranja“ hrvatske politike na Balkanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera