Quo vadis, efendija?

Svjedok: Midhat Hajrović

Zanimljivo da i pored velike medijske pažnje koja prati kandidaturu muftije Muamera ef. Zukorlića za predsjedničko mjesto u Srbiji, ni u jednom intervjuu, ni u jednoj analizi ili komentaru nisu do kraja rasvjetljeni svi aspekti ove neobične kandidature. A postavljeno je mnogo pitanja. Ono što je još zanimljivije je da se intelektualni krug skoro nije ni osvrnuo na ovaj događaj. Doduše, neki i jesu. A bolje da nisu. Poput akademika Muhameda Filipovića koji je ne poštujući zakon silogizma na osnovu pogrešnih premisa pokušao doći do ispravnog zaključka. Pošao je od toga da u konceptu islamskog vjerovanja ne postoji zabrana u pogledu bavljenja politikom, što je tačno. Ali pretpostavlja i da je Islamska zajednica isto što i islam a što je netačno. Naravno, slijedi pogrešan zaključak da Islamskoj zajednici ne stoji ništa na putu bavljenja politikom.

Ako malo pažljivije i bez emocija sagledamo ovaj slučaj i ako ne dozvolimo muftijinim disputacijskim sposobnostima da nam poremete percepciju, uočićemo neke aspekte i implikacije koje ove kandidatura ima a što je do sada ostalo skoro neprimjećeno. Za bolje razumijevanje te kratke analize neophodno je istaći da se ova predsjednička kandidatura ne može posmatrati odvojeno od nastanka Bošnjačke demokratske zajednice, političke partije za čiji nastanak zasluge pripadaju upravo muftiji. To dvoje imaju neraskidivu uzročno-posljedičnu vezu.

Šta kaže Ustav

Ustav Republike Srbije garantuje svim svojim punoljetnim i poslovno sposobnim građanima pravo da biraju i da budu birani na slobodnim i neposrednim izborima. I taj uslov muftija Zukorlić ispunjava. Zaista, ne postoji ni najmanji razlog da mu se to građansko pravo uskrati. A Ustav Republike Srbije je najviši pravni akt koji uređuje odnose u toj državi.

Što se tiče Islamske zajednice u Srbiji, ona po istom tom Ustavu uživa samostalnost i autonomnost u odnosu na državu. Odnosi unutar same Islamske zajednice su definisani njenim Statutom, propisima, odlukama i sl. Ako se predsjednička kandidatura muftije Zukorlića pogleda kroz prizmu ovih propisa, na prvi pogled će se teško uočiti koalizija. Međutim, ako stvari posmatramo u širem kontekstu, onda se dolazi de drugačijeg zaključka.

Mešihat IZ Sandžaka je negdje krajem devedesetih donio odluku kojom se imamima zabranjuje svaki vid političkog i stranačkog djelovanja. Rijaset IZuBiH kojoj IZuS organizaciono pripada a muftija je i član Rijaseta, je na svojoj sjednici od 28.08.2002 donio sličnu odluku.

Čak se otišlo dotle da se u javnim govorima imamima zabranjuje spominjanje bilo koje političke ličnosti, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. Za muftiju kao predsjedničkog kandidata i istovremeno promotora Bošnjačke demokratske zajednice je prosto nemoguće da izbjegne ovakvu vrstu konfrotacije te je jasno da je prekršio ove odluke. Ako pak pogledamo malo dalje, vidjet ćemo da se stavljanjem muftijinog autoriteta a samim tim i autoriteta Islamske zajednice iza Bošnjačke demokratske zajednice, na najgrublji način krše ove odluke jer se gubi svaka ekvidistanca i princip neutralnosti prema političkim partijama a što se izričito traži u tim odlukama.

Svako negiranje o postojanju organizacione veze između BDZ-a i muftije, svako sakrivanje iza formalnog konteksta tj. ograničavanje važenja zabrana samo na imame i samo na džamiju je ništa drugo do manipulacija. A taj čin je nespojiv sa bilo kojom funkcijom visokomoralnih zahtjeva.

Nekoliko pitanja

Možemo s pravom postaviti nekoliko pitanja. Ako se muftiji kao službeniku Islamske zajednice ne može uskratiti  građansko pravo da bira i da bude biran, može li se to pravo uskratiti bilo kojem drugom muftiji, imamu, profesoru ili bilo kome od činovnika u istoj toj Islamskoj zajednici? Naravno da po Ustavu Srbije ne može. Može li bilo ko u Srbiji da organizuje prikupljanje i raspodjelu kurbana? Ne može, zakoni države Srbije mu to ne zabranjuju. Može li bilo ko da organizirano vodi vjernike na hadž. Naravno da može jer, opet, nema ničega u zakonima Republike Srbije što bi mu to zabranjivalo. Može li bilo ko, bez znanja IZuS da pozove jednog islamskog učenjaka, alima iz Sarajeva da održi predavanje u Novom Pazaru? Pa naravno da može, ne kosi se sa zakonom. To su građanska prava koja niko građanima Srbije ne može uskratiti.

No, zapitajmo se sada, treba li nama sve to? Mora li se uvijek insistirati na ostvarenju građanskog prava ili nekada treba biti i pragmatičan? Posljedica radi.

Univerzalne vrijednosti

Jedna od misija Islamske zajednice je da radi na toliko željenom idealu – jedinstvu muslimana. Slijedeći Božiju naredbu da se čvrsto drže Njegovog užeta, Islamska zajednica nastoji da kod vjernika koji je slijede i zbog kojih postoji izgradi čvrsto monoteističko vjerovanje, moral, osjećaj za pravdu, čovjekoljubivost, darežljivost, kulturu, ljubav prema nauci, ljubav prema radu i prema redu… Jednom riječju, Islamska zajednica promovira univerzalne vrijednosti. Neki filozofi ističu kako je sloboda uslov za vjeru, vjera je uslov za etiku a etika je uslov za politiku.

Islamska zajednica po svojoj prirodi i misiji koja joj je dodijeljena prati vjernike na ovom putu. Ali samo do etike. I ne dalje. U politiku vjernici ulaze sa već izgrađenim i usvojenim sistemom vrijednosti u čemu im je pomogla Islamska zajednica. Kada ulaze u politiku vjernici sa sobom nose i te vrijednosti. Ali ne vode sa sobom i Islamsku zajednicu!

Jer, Islamska zajednica mora sebe da sačuva od politike i političkih partija kako bi ostala „upotrebljiva“, kako bi u svakom vremenu bila utočište svim vjernicima, bez obzira na političku i stranačku opredijeljenost. Uvlačenjem Islamske zajednice u politiku šalje se poruka vjernicima da su dobrodošli samo ako imaju ista politička ubjeđenja sa nosiocima vjerskog autoriteta.

Sada se odnosi na relaciji IZ-vjernici uspostavljaju na osnovu političke podobnosti a ne na osnovu islamskih principa i prakse. Kako u takvim uslovima doći do ideala? Kako će Islamska zajednica biti neko ko rješava problem ako je i sama postala problem?

Poređenja s Gauckom

U nekoliko javnih nastupa muftija Zukorlić se braneći svoje pravo na kandidaturu pozvao na savremenu evropsku praksu i naveo primjer njemačkog predsjednika Joachima Gaucka. Ovaj argument se uopšte ne može prihvatiti.

Slučaj bivšeg protestantskog svećenika se ne može uporediti sa slučajem Glavnog muftije iz prostog razloga što Joachim Gauck već više od dvadeset godina nema nikakve formalne veze sa Crkvom.

Tako je i danas, tako je bilo i u vrijeme kada je kandidiran za mjesto predsjednika Njemačke. Za razliku od njega, muftija Zukorlić u izbore ulazi sa najviše pozicije u Islamskoj zajednici.

Nešto bolji argument muftija je našao u kiparskom arhiepiskopu Makariosu. No, ako znamo da je on bio prvi predsjednik i da je na vlast došao nakon dugogodišnje britanske okupacije Kipra te da je trojicu episkopa koji su se pobunili protiv njega smjenio sa položaja a novopostavljenima smanjio ovlasti, stvar postaje jasnija.

Makarios je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Cilj ovoga teksta nije nametnuti zaključak već je cilj nametnuti razmišljanje. Tu smo u debelom deficitu.

Uz sve ovo što sam rekao, bih bio nekorektan kada bih prešutio kako je muftijina kampanja pozitivna sa aspekta osvježenja političkog ambijenta u Srbiji. On je zaista originalan. On šalje univerzalne poruke definisane u sedam tačaka. On potencira pomirenje u regionu. Naglašava da razlike koje postoje među narodima na ovom prostoru nisu velike i ne bi smjele biti polazište u rješavanju problema. On počinje od „zajedničke riječi“.

Utisak je, njegova kandidatura je pravi politički potez u pravom trenutku. Bez obzira što matematika nije na njegovoj strani. Sve je u redu. Osim što je, na žalost, jedna stvar sporna – predsjedničkom kandidaturom se ne želi postati predsjednikom Srbije. Tom se kandidaturom želi promovirati svoja politička partija i osvojiti opštinska vlast. Svoje ime i prezime muftija Zukorlić ima pravo založiti bilo gdje. To je pravo građanina Zukorlića. Njegovu titulu muftije, njegovo džube i ahmediju, pa čak i onaj tespih pred TV-kamerama, to ne može. Jer, oni nisu samo njegovi. To pripada svima nama. Nama koji smo za i nama koji nismo za BDZ. Zar je to najmanje važno?