Dnevnik iz ratne bolnice

Nemoguća misija - preživjeti i rat i bolest (Danilo Krstanovi?)

Svjedok: Admir Kadrić

Poštovani, zovem se Admir Kadrić i trenutno studiram master studij književnosti u Gracu u Austriji. Nakon čitanja Vašeg teksta, tačnije od gospodina Elvedina Kantardžića, o napadu na porodilište Jezero davne 1992. godine, odlučio sam Vam se javiti i poslati Vam par isječaka iz svog dnevnika koji sam tada pisao kao 15-godišnjak, koji se tada nalazio na Jezeru kao umirući dječak koji je bolovao leukemiju.

No, zahvaljujući Bogu i ljekarima, preživio sam i napad na Jezero, kao i leukemiju. Rado Vam šaljem svoje sjećanje na te kobne dane kao jedan mali doprinos tekstu o granatiranju Porodilišta i neka se zna da nas još uvijek ima koji pamtimo i koji kada god prođemo pokraj Pionirske, sa suzama u očima i jezom kroz tijelo, pogledamo na Jezero i sjetimo se svakog detalja. 

25. i 26. maj 1992. godine

KRV… VATRA… PUCNJI… PLAČ… Sjedim u podrumu sa ostalom djecom iz bolnice i sa tetom Jevrom i Mirsadom. Napeto slušaju radio i plaču. Četnici su nas napali iz Pionirske doline. Sve se trese. Teta Jevra i Mirsada nam kažu da držimo usta otvorena, da nam uši ne popucaju od detonacija granata. Strah me, dnevniče… ali moram da te pišem, jer su ovo možda zadnje riječi što ću ih napisati. Mislim na mamu, na babu, na brata… Gdje su sada, dnevniče, ne mogu mamu da čujem više ni telefonom… Da li je babo još živ? Da li ćemo se ikada više vidjeti, dnevniče… Plačem i pišem… ZLIKOVCI… Dosta što me leukemija ubija, a njima ni to nije dosta. Teta Jevra kaže da su upravo rekli vojnici, koji su ušli kod nas, da se spremamo da trčimo u drugu zgradu preko puta u podrum… tj. u Porodilište, ali još malo ćemo sačekati dok nas oni ne zovnu. Molim te, dnevniče, ako ne ostanem živ… Molim te… svjedoči o meni da sam postojao… Govori onome ko te pronađe da sam samo želio da živim i ništa više… Zamoli ga da pronađe porodicu Kadrić u Grapskoj kod Doboja, ako ikada mogne, i da im kaže da sam ih volio… da im kaže da ne plaču zbog mene, jer ionako bih umro od leukemije. Želim da te pišem, prijatelju, do posljednjeg daha, pa makar zadnji list i svojom krvlju napisao. Molim te, prijatelju… nemoj zaboraviti da pričaš o meni… Reci samo da sam volio život, ali da ga nisam mogao imati… Sve mi kroz glavu prolazi, prijatelju. Znaš čega se sjećam sada… Sjećam se jabuke iznad kuće i stola pod grožđem, gdje sam najviše volio čitati stripove o Alanu Fordu, Zagoru, Komadantu Marku… Milion puta sam sjedio sa Nahidom i razmišljali smo koju ćemo srednju školu da upišemo… NAHID… Gdje li je sada on? Moramo trčati, dnevniče, nastaviću poslije –

21:00 sat: Dnevniče, u 19:30 smo pretrčavali ovamo… Užasno je bilo. Još se tresem od straha… još plačem… bojim se. Upravo sam preživio scenu koju znam samo iz filmova o Vijetnamu – vojnik je pucao, a mi smo trčali jedno po jedno preko ulice. Od svega toga sam dobio i povišenu temperaturu. Sada se nalazimo u jednoj maloj prostoriji. Ležimo kao sardine u konzervi. Ima nas 19-oro. Ankica ima krvarenje iz nosa i pokušavaju da joj ga zaustave. Nemamo struje, a vode imamo samo malo u kasama. Pišem te pod svijećom. Teta Jevra mi kaže: “Kako možeš u ovoj muci i da pišeš?” Ne zna da, ustvari, i pišem od muke… od straha… od… ne znam ni sam više zašto, ali samo pišem i tjera me nešto da pišem… Užasno se plašim… da Bog da ih ne bilo… šta nam rade… Čujem od neke sestre vani kako šapće ovoj drugoj da su tri bebe umrle… nisu mogle izdržati sve ovo, a uz to kaže da nam zgrada gori (Porodilište) od drugog sprata… Ne mogu više ni pisati, zato što hoće da nose svijeće u drugu sobu, jer je nekome loše. Nastaviću sutra… Hm… nastaviti??? Hoću, prijatelju, ako budem još živ, a ako ne budem… nastavi ti dalje da živiš za mene.

Maj 1992. godine

Granatiranje se smirilo, prijatelju… Živ sam još uvijek. Jutros su nam rekli da će nas prebaciti na Koševo, ali prije toga mi je teta Mirsada rekla da je pričala sa mojom majkom na telefon i da joj je rekla da sam živ. Sad mi je bar malo lakše, prijatelju… Znam da je i ona još uvijek živa. Pitam tetu Mirsadu za oca, a ona mi samo kaže da je još u Doboju u logoru i da je mama poručila da će možda izaći za koji dan, jer se rade nekakvi pregovori.

Ponovo je došla teta Mirsada… Plače… Samo viče: „KRV!“ i ništa više… Druge sestre je umivaju i daju nekakve tablete i mole je da priča… Ona počinje. Priča da je u ulici Vase Miskina upravo bio masakr. Pobijeno je oko 70 ljudi dok su čekali u redu da kupe hljeb. Četnici su bacili granate i pobili ih… Ulazi vojnik i kaže da krećemo. Nastaviću poslije…

Nastavljam… Pišem sa Koševa… Soba je puna osoblja i svi gledaju na tv-u Dnevnik… Gledam i ja dok povremeno pišem… Svi plaču i samo gledamo slike na tv-u… Prikazuju ulicu Vase Miskina… Dnevniče… bojim se… Sve je u krvi… Čovjek jedan prislonjen na zid i noge mu odbijene… krv teče, a ostatak nogu mu se trza i trese skupa sa cijelim njegovim tijelom… Svugdje je vriska i plač… Ljude ubacuju kako ko stigne u auta i voze u bolnice… ZLIKOVCI… STOKA… Zašto ne prestanu više… Šta su im ljudi u redu za hljeb krivi… Šta, prijatelju? Ne razumijem, šta smo im skrivili da nas ubijaju… Da li njihove majke u Srbiji i Crnoj Gori vide šta oni rade po Bosni i Hrvatskoj? Klekni, srpska majko, pred nišan svoga sina i zamoli ga više da prestane da ubija… Molim te… molim te, klekni… Poslušaće tebe… Ti si mu majka, ipak.