Trčanje s kanisterima i preskakanje obroka
Piše: Ibrahim Sofić
Na pitanje putnika-namjernika: „Da li je bilo ikakvih sportskih aktivnosti tokom opsade u Sarajevu“, oni koji su preživjeli ratne godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine pronaći će mnoge duhovite odgovore.
„Kako da nije bilo sporta! Pola Afrike nam je zavidjelo na atletičarima, takve brzine zbog snajperskih metaka i takve elegancije zbog (ne)ishrane nigdje nije bilo.“
„Joj, kako smo preskakivali obroke, ma bez konkurencije smo bili.“
No, šalu na stranu.
Neki dijelovi ljudskog rada, postojanja, bitisanja, nevezani za oružje, rat, ogromna su potpora održanju čovječnosti, hrabrosti, snage tokom vremena kada se iz jednog grada ne može otići, a i ostanak je težak zbog česte paljbe.
Neke stvari što čine savremeni sport, tada su bile suvišne.
Naravno, riječ je o kulturi, umjetnosti i sportu.
Čovjekova je potreba da u takvim okolnostima održi privid nekog normalnog života. Privid, jer je u opsadi malo šta normalno.
Kao dijete, bio sam član Bokserskog kluba Viktorija. Otac, nekada uspješni borac u ringu, angažirao se kao trener (u ono slobodno vrijeme kada nije bio na borbenim linijama), pa sam zajedno s njim išao u dvoranu sarajevskog FIS-a.
Keks iz vijetnamskog rata
Neke stvari što čine savremeni sport, tada su bile suvišne.
Naprimjer, karantin pred borbe. Noćni život u Sarajevu je postojao, no bio je sveden na minimum zbog akutne nestašice svega.
Pratiti ishranu nije bilo teško. Nije se moglo dobiti previše kilograma od hrane bazirane na riži, leći, grahu „Han-solo“ (bez ičega) i tankoj tjestenini. O slasticama ne treba ni govoriti, popularan je bio keks „iz vijetnamskog rata“, prozvan tako jer se na nekim ogromnim pakovanjima vidjelo kako je napravljen nekoliko decenija prije nesretne 1992. godine.
Dakako, trening se ne završava u sali. Trčanje je bio obavezan sport u opkoljenom Sarajevu, nikad se nije znalo odakle vreba metak. Na povećanju snage se radilo donošenjem kanistera vode, eventualnim cijepanjem i nošenjem ogrijeva.
Povremeno su se dešavala tzv. primirja, kada je bilo iole sigurno od metaka i granata, a kada bi ta primirja nastala u ljetno doba, gornji tok rijeke Miljacke, tada pristojno čiste zbog nerada industrije, pretvarao se u kupalište. Brana na Bentbaši i dio rijeke do Kozje ćuprije postali bi izletišta, a to je dakako dobro dolazilo sportistima za dodatne vježbe.
Jedne od ratnih godina, u Maloj dvorani KSC Skenderija organizirano je klupsko Državno prvenstvo BiH; kroz tunel su stigli klubovi iz Banovića, Živinica, Tuzle, Zenice, a nekoliko ih je bilo i iz Sarajeva.
Pored Viktorije, tu su bili Sinovi Bosne, Bošnjak, te Orkan F, veliki rival moga kluba i pogon iz kojeg su potekli mnogi uspješni sportaši poput Dževada Poturka i Adnana Redžovića.
Prva medalja za BiH sa većih međunarodnih takmičenja osvojena je upravo u bokserskom ringu.
Vjerovali ili ne, jedina tribina u dvorani bila je prepuna, na bočnim stranama, gdje su obično golovi za rukomet ili mali nogomet, stajale su desetine Sarajlija. Svaki domaći bokser iz Sarajeva je imao mnogo navijača, a veliki broj njih je zajedno pjevao:
„Viktorija, Bošnjak, Bog i čaršija, neka živi Bosna, naša država.“
Srećom, granatiranja tih dana nije bilo, pa je jedino nešto malo krvi bilo u nekoliko borbi u tom sarajevskom ringu.
Prva medalja
Takmičenja su se održavala i u drugim bh. gradovima pod kontrolom Armije BiH, poput Zenice, Tuzle, Banovića, Živinica. Tada se iz Sarajeva išlo kroz tunel, ukoliko nije bilo problema i nekih hitnih putnika i namirnica. Od Hrasnice se potom putovalo autobusom, a po okončanju takmičenja se vraćalo istim, (ne)poznatim putem.
Prva medalja za BiH sa većih međunarodnih takmičenja osvojena je upravo u bokserskom ringu. Almedin Fetahović je na Mediteranskim igrama 1993. godine u francuskom Montpellieru osvojio zlatno odličje, uspjeh koji je na istom takmičenju ponovila ženska košarkaška reprezentacija.
Godinu dana prije, zastava Bosne i Hercegovine zavihorila se na Olimpijskim igrama u Barceloni i izazvala velike ovacije okupljenih desetina hiljada na svečanom otvaranju sportske manifestacije.
Nisu samo bokseri bili aktivni. Fudbaleri Sarajeva, pojačani sa nekoliko članova rivalskog Željezničara, 20. marta 1994. godine odigrali su prijateljsku utakmicu sa UNPROFOR-om na koševskom stadionu. Sarajevo je slavilo i kao klub sa 4:0 i kao grad, jer se fudbal-nogomet pojavio na zelenim terenima.
Godinu dana kasnije, fudbalska reprezentacija BiH odigrala je prvu zvaničnu utakmicu, protiv Albanije u Tirani 30. novembra 1995. godine kada su domaćini slavili sa 2:0.
Mnogi igrači i članovi stručnog štaba su kroz mnogo problema izašli iz Sarajeva i doputovali do albanske prijestolnice, ali taj meč je njihov veliki podvig i dokaz da čovječnost i smisao za životom nisu nestali u Sarajevu.
Izvor: Al Jazeera