Skice dva života

Piše: Selma Milovanović

Skoro dvadeset godina nisam voljela jutro. Ne zbog toga što volim mnogo spavati ili zbog toga što ono predstavlja nove obaveze.

Jutro sam prezirala, jer bih se, još nerasanjena, u podsvijesti pitala gdje sam, a kad bih otvorila oči, obuzela bi me praznina, čak i u porodičnoj kući.

Ni u Štokholmu i Zagrebu nisam voljela jutro. Ranih devedesetih, kada bih odlazila na počinak kod dobrih ljudi koji su me primili u vrijeme kada o svojima u Sarajevu nisam znala više od sadržaja rijetkih pisama, zatvarala bih oči i zamišljala pokvareni crno-bijeli televizor čudnovate marke Kekec i moje barbike raspoređene po njemu, preko puta jedinog kreveta kojeg sam dva desetljeća smatrala svojim.

U tu svoju sobu, u ulici koja je nekada nosila ime narodnog heroja Raviojle Rave Janković, u naselju Grbavica, ponovo ću ući tek dvije hiljade i neke. Do tada je sve u toj sobi i stanu bilo ogoljeno do parketa – rukama zločinačke vojske, nekadašnjeg komšiluka, te dugogodišnjeg poslijeratnog uljeza – lokalnog funkcionera koji je volio tuđe više nego svoje, a imao i previše.

Muslimanka. Srpkinja. Sarajka. Bosanka. Djevojčica. Sa ovim obilježjima i fotografijama iz djetinjstva zguranim među džempere, porodica me poslala van opkoljenog Sarajeva prije nego će ih lokalni jalijaši i njihove bradate vojvode uperenih pušaka pojuriti preko mosta nazvanog istim imenom kao moja škola.

Bilo mi je dvanaest kad su me prvi put u školi Bratstvo i Jedinstvo pitali šta sam. I istukli iza škole jer sam odgovorila ‘djevojčica’. Kasnije će mi, dok smo s prozora u školskom hodniku gledali u brdo za sankanje gdje sad stoji džamija, drugarice objasniti značenje pitanja oficirskih sinova. Pamtim još i nanino ‘pa zar je opet došlo takvo vrijeme?’ kad sam primijetila da njenoj ranijoj lekciji o podjeli ljudi samo na dobre i loše možda fali još koja kategorija.
Muslimanka. Srpkinja. Sarajka. Bosanka. Djevojčica.

Sa ovim obilježjima i fotografijama iz djetinjstva zguranim među džempere, porodica me poslala van opkoljenog Sarajeva prije nego će ih lokalni jalijaši i njihove bradate vojvode uperenih pušaka pojuriti preko mosta nazvanog istim imenom kao moja škola.

Tuđi domovi

Prošlo je nekoliko godina i mojih promjena država do našeg ponovnog susreta u Melburnu u Australiji, gdje sam živjela do povratka u Sarajevo prije godinu dana. U Melburnu su ostali moji najbliži.

O tuđim krevetima, tuđim domovima i ratnim godinama provedenih ‘u tuđini’ nije potrebno pričati, osim biti zahvalan rođacima i prijateljima na ukazanoj pomoći i Bogu za činjenicu da smo preživjeli.
Moju sudbinu u ratu su, kako i priliči jednom djetetu, krojili roditelji, a da su me pitali, rekla bih im da ne želim ići od kuće.

No, bez obzira na godine koje bih, da mogu, izbrisala iz sjećanja, duboko sam svjesna da se kruške i jabuke ne porede. Izazovi mog preranog odrastanja bili su daleko manji od onih druge preživjele sarajevske djece, koja su gladna završavala škole u podrumima i gubila očeve na linijama.

Pred dvadesetu godišnjicu početka opsade Sarajeva, jedna moja Facebook prijateljica osudila je online žalopojke za uništenim gradom nekih ljudi “koji su se ispalili još u aprilu” i njihovo naglašavanje kako su se tokom rata patili po stranim zemljama “jer ih sunce tuđeg neba nije grijalo kao u razvaljenom Sarajevu”. Slažem se. Na ovakve priče pred djecom koja su živjela pod opsadom ostala sarajevska djeca nemaju prava.

Za druge ne znam, ali nad svojom sudbinom žalila nisam, dok za svojim gradom jesam – često.

Skice života u Sarajevu pod opsadom pristizale su na razne načine. 

Probudila sam se u Sarajevu ljeta 2008. na kauču u dnevnoj sobi najboljih prijatelja. Uz jutarnju kafu, prijateljica mi se izvinjavala što krevet na razvlačenje, predviđen za mene i naručen mjesec dana ranije, još nije stigao.

“Ne brini, kod kuće sam”, rekla sam joj.

Praznine više nije bilo, a ona je znala šta mislim.

“Sjećaš li se kad smo pred rat počele same ići u grad i kako smo govorile da nam je Sarajevo malo?”, pitala je. “Začas prođeš od Skenderije do Baščaršije, stvarno nema smisla, govorile smo.”

Sjećala sam se te naše dječije blentave izjave, koju je ranije spomenula u jednom od ratnih pisama meni, kada se uz kandilo pitala hoćemo li ikad više živjeti u istom gradu.

“Iako smo već godinama jako bliske, sada kad sam te vidjela u Sarajevu, spoznajem da sam znala tek 70 posto tebe dok si živjela u Melburnu”, rekla mi je, na moje veliko iznenađenje jedna prijateljica (zar je moguće suzbijati dio vlastite ličnosti 15 godina?).

Ona i drugi dragi ljudi bili su moji glasovi razuma nakon što sam im prvi put kazala kako razmišljam o stalnom povratku. Po njihovom savjetu došla sam ovdje na duži period prije dvije godine, našla posao, iznajmila stan… vidjela kako funkcioniše stvarni život u ovom gradu, daleko od kafana, vikenda na moru i festivala.

A onda sam otputovala u Australiju, završila što sam trebala završiti, ispoštovala otkazni rok, spakovala kofere i vratila se u Sarajevo.

Prijatelji Australci koji su me posjetili u Sarajevu kažu da nema sumnje da sam donijela pravu odluku.

“Iako smo već godinama jako bliske, sada kad sam te vidjela u Sarajevu, spoznajem da sam znala tek 70 posto tebe dok si živjela u Melburnu”, rekla mi je, na moje veliko iznenađenje jedna prijateljica (zar je moguće suzbijati dio vlastite ličnosti 15 godina?).

Svog doma još nemam. Na Grbavicu gotovo nikako ne idem. Naš predratni stan je odavno prodat. Nakon prepoznavanja svojih komšija među inicijalima žrtava brojnih zlodjela optuženika Batka, više me ni lijepa sjećanja iz djetinjstva ne mogu ponukati da posjećujem to naselje.

Sarajevo ne idealiziram. Nervira me sve ono što mi bi mi smetalo bilo gdje i što postoji svugdje na svijetu, u manjem ili većem obliku. Nacionalizam. Korupcija. Papanluk. 

Ali sada volim jutro. 

Izvor: Al Jazeera