Prepoznavanje po bolu i ljudskosti

Piše: Nada Salom

Ja ostajem ovdje. Ova bol neka nas podsjeća na nas. Po njemu ćemo se kasnije, kad se budemo ponovo sreli, ako ikakvo kasnije uopće postoji, prepoznati – ponavljala sam bezbroj puta ove dvije rečenice sa posljednje stranice knjige Christe Wolf “Kassandra”.

Knjigu mi je u “ime prepoznavanja” poklonila kolegica Senka Kurtović u proljeće 1992. godine, kad je odjednom postalo najvažnije pitanje ostati ili otići. U jednom razgovoru slikar Mehmed Zaimović, što je već bio iscrtao ciklus “Bol”, reći će mi: “Ja nisam OSTAO. Nije se postavljalo pitanje ostanka, u meni taj proces ne postoji. Znači ja sam OVDJE, ja nisam ostao.” I bio je TU, mada je “otišao” još onog dana (a ne prošle godine kada je umro) kada je geler jedne od posljednjih granata ispaljenih na grad, ubio njegovog sina Karima.

Imao je samo 22 godine, a već je u krugu čitalaca i kolega važio za vrsnog poznavaoca stripa, muzike, filma…O boli oca malo je pisano, a ona se tako čitala na licu ovog slikara, kao što se još uvijek vidi na licu slikara Affana Ramića, čiji je Damjan, sin jedinac, poginuo braneći Sarajevo i kome je posvetio svoju prvu ratnu izložbu.   

Svaka sličnost je sudbinska

MATI: Bol majke za djetetom je neizreciva, a samo u Sarajevu ih je preko hiljadu koje još nisu bile postale ni svjesne tog kosmičkog zla što je snašlo ovaj grad, a već su marame i mahrame pokrile njihove glave. Kad god vidim maramu na platnu Safeta Zeca ili instalaciji Halila Tikveše, ja se sjetim šala moje majke. Rat je učinio da sam ja nju vodila za ruku, kao u pjesmi Feride Duraković, kao da ja nisam njeno dijete, već ona moje. Vodila sam je i 1. novembra 1994. prvi put na groblje. Na zubatom suncu činila mi se još sitnijom, nego umotana u deku u prevelikoj fotelji, u sivilu betonskih zidova hladnog stana. U mojoj ruci njena je ruka drhturila.

– Mama, možeš li?, pitam je, a ona grabi žurno praznim platoom ispred ulaza u groblje Bare.

– Gdje su “oni”, odakle pucaju?, govori više za sebe, a sve se nekako “namješta” da sa svojih samo četrdeset pet kilograma i za glavu niža od mene, mene zaštiti.

JASMINA, AZRA, LJUBICA: Sve tri sam ih poznavala i prije, ali nas je rat zbližio trajno. Jasminku Musabegović kao najbolju urednicu jedne od prestižnih biblioteka Svjetlosti. U okviru Feniksa objavila je i “Kassandru”. Na početku agresije na BiH ubili su joj brata. Na prvoj stranici svoje knjige “Žene. Glasovi.” u kojoj “preklano grlo ne pjeva”, zapisat će: “Svaka sličnost je sudbinska”, a negdje na posljednjim stranicama: “Majka konačno ulazi, suznih očiju, sklanja Kur’an i poziva nas u kuhinju da jedemo. Opet se život pokrenu u ovim zidovima i u našoj majci. Majka nosi naša lica. Tvoje i moje. Jer ćemo tako isto plakati u našim domovima, nas dvije.”

Azra Begić je bila i ostala najbolja likovna kritičarka ovih prostora, na koje se uvijek vraćala, ostavljajući stope i poglede u muzejima širom svijeta… A onda je u ljeto 1992. nježno skupljala stranice nagorjelih knjiga (među prvim u Sarajevu je zapaljen Orijentalni institut, a potom će na red doći Vijećnica i njeno književno blago), zaustavljajući dah da ih ne pretvori u pepeo i izlažući ih kao prvo likovno svjedočanstva barbarstva na kraju 20. stoljeća. Azra će pisati i o Aliji Kučukaliću povodom njegove tragične pogibije, skulptoru kojeg su generacije kolega i studenata silno cijenile i voljele, a ove nove, što se sastaju kod Alijine skulpture “Žena” pred Domom mladih Skenderija, srećom ni rat ne pamte. Zato se u kožu trajno urezao tada još mladoj skulptorki Almi Suljević, koja je 2005. godine nominovana za kolektivnu Nobelovu nagradu za mir (Borac za deminiranje) i koja je, pored toga što je stvarno ulazila u brojna minska polja, autorica performansa “Fejzi abdest”, koji izvodi zajedno sa svojim studenticama. Rad je posvećen svim ženama svijeta u kojima se danas vode ratovi, a Almine studentice stoje na kartama najminiranijih dijelova planete – Bosni i Hercegovini, Africi, Angoli, Palestini, Iraku, Vijetnamu…

Liječenje i odgonetanje grada

S Ljubicom Ostojić, što jednako cijeni ono što piše za odrasle, kao i za djecu, sam “Liječila srušene gradove”. Tako je nazvala u proljeće 1993. godine svoj ciklus pjesama-gatki o zajedničkoj nam boli. “Svake noći sanjam da gradim i liječim srušene gradove. I ponovo bivaju isti kao u vremenima prije sila paklenih i ljudskog bezumlja i bijede. Cijeli i vječni. Ali grad u kojem još živim, ovaj pakao, priljubljuje se uz moje vlastito biće. I ista nam biva bol i ista rastočenja. Da li će nam ikad rane i ruine zarasti u ožiljke…”

U tom istom ranjenom gradu književnik Valerijan Žujo bio je jedan od onih koji je s “najlon kesom” morao bježati sa Vraca iz porodičnog doma. Ali, nastavio je odgonetati grad radeći na ogromnom rukopisu, leksikonu od nekoliko desetina hiljada činjenica o Sarajevu, za koji je ovih dana dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. 

SUSAN I ANNI: Nekih davnih sedamdesetih godina u ruke mi je došla knjiga Susan Sontag “Stilovi radikalne volje”, u kojoj sam se najduže zadržavala nad stranicama u kojima je raspravljala o estetici šutnje, o tome kakvu doslovnu ulogu ima šutnja u umjetnosti, te o “karakterističnoj namjeri moderne umjetnosti da bude neprihvatljiva svojoj publici”… A onda sam je, “glasnu”, upoznala 26. jula 1993. na konferenciji za štampu povodom sarajevskog čekanja Godoa. Sontagova je, naime, režirala čuveni Beckettov komad “Čekajući Godoa”. Dolazak u Sarajevo smatrala je svojom intelektualnom dužnošću, ne krijući razočarenje spram svjetskih intelektualaca.

Kazala je ova najizrazitija predstavnica američke avangardne kritike, autorica niza zapaženih sociološko-filozofskih studija, žena koja bi tada u Sarajevu “žrtvovala svoju premijeru za jednu dobru intervenciju” i čije ime danas nosi trg ispred Narodnog pozorišta i ovo:  

“Ono što se promijenilo u svijetu izvan opsade, čak i kod ljudi koji su politički svjesni, jeste ideja o internacionalizmu. Ono što je razočaravajuće jeste da se intelektualci, ukoliko su uopšte politički zainteresovani, zanimaju samo za svoje probleme.”

Ispričala je kako je očekivala da će joj se mnogi priključiti na putu za Sarajevo, ali svi su joj, pa i oni koji su se bavili “političkim teatrom, kakav u ovom vremenu i u ovom trenutku zagovara Haris Pašović”, rekli: Ne! Nisu to učinili samo španski pisac Huan Goitisolo, koji je u Sarajevu boravio čuvši njenu “sarajevsku priču” i čuvena fotografkinja Annie Leibovitz. Autorica portreta najpoznatijih ličnosti svijeta, brzo je proniknula u ratnu zbilju Sarajeva, prijestolnicu patnje i boli, koju su istinski intelektualci prepoznali i kao duhovnu prijestolnicu Evrope, svjedočeći o njemu i nama svojim briljantnim “Sarajevskim portretima”. Među njima je i onaj Nedžada Ibrišimovića sa sinom i  potpisom: Pisac i borac. Ibrišimović će biti i ratni predsjednik Društva pisaca koje će 1993. održati i svoj prvi kongres, a čija je tema bila “Pisac i domovina” i koji će tim povodom kazati da se dešavalo “da i dobri pisci budu na strani zla, na strani nacizma”, ali: ”Mi smo ne opredjeljeni, mi smo na ovoj strani.” Razgovor, koji smo vodili u povodu kongresa, završit će riječima: “Ja lično ne bih htio da od Bosne napravim jednu prekrasnu zemlju, zato što se bojim da ljudi ne bi mogli izdržati njenu ljepotu i dobrotu.” 

Boli samo kad se smijem

HARIS I SUADA: Haris Pašović je bio jedan od rijetkih koji nije otišao već se, kad su ga mnogi napuštali, vratio u svoje Sarajevo. Grad u kojem je već igrano “Sklonište” Dubravka Bibanovića, jednog od osnivača Sarajevskog ratnog teatra. Nakon nekoliko godina reditelj Bibanović se vratio u jesen 1993. “daskama koje život znače”, jer “ozbiljnim kulturnim djelovanjem treba dati doprinos odbrani bosanske zemlje – po meni, ta borba ne bi smjela nimalo da zaostaje po značaju iza borbe s puškom za teritorij bosanski”.

Pašović će prvo režirati, pomjerajući naše teatarsko i svako drugo vrijeme, predstavu “Grad”, predstavu koja nas se jako ticala i koja je završavala riječima “Samo su naši snovi ostali neponiženi”. Odsanjat će, zahvaljujući Pašoviću, Sarajevo i svoj ratni Filmski festival “Poslije kraja svijeta”, a zahvaljujući Pašoviću, odnosno MESS-u i FAMA-i, sa Sarajevom ili uz njega bit će pored Susan Sontag i Annie Laibovitz, Paul Auster, Chris Keulemans, Peter Brook, Peter Schumman,  Iv Tangy, Maria Black Belair, John Fawcett, Bibi Andersson, Anne Marie Bezdrob, Claude Lantzmann, Lebbeus Woods, Ed van Tijn, Massimo Schuster, Johan van der Keuken, Wade Greene, Vanesa Redgrave, Robert Donya…

U razgovoru, koji sam aprila 1993. naslovila rečenicom “Boli samo kad se smijem”, Pašović je je rekao: “Gotovo je nevjerovatno da uprkos jezivim strahotama kojima je izloženo, Sarajevo ne samo da odolijeva već pokazuje svoju duhovnu superiornost u odnosu na ostatak Evrope. Taj kontrast između fizičkog terora donedavno nezamislivog u savremenom svijetu i duhovnog vitaliteta  mora da bude jasan signal mislećim ljudima, pa makar da oni nisu nikad bili u životu u Sarajevu ili Bosni.”

Mi koji smo bili i jesmo, prepoznajemo se danas i po onom Kassandrinom bolu ili kao što je Zaimović govorio povodom svog istiomenog ciklusa, bolu koji nije fizički već jedan univerzalni, duhovni bol, kao jedno najtragičnije, a možda i najljepše osjećanje ljudskosti.

Svjedočit će o tome i Muzej opsade Sarajeva, koji je kao ideja nastao u opkoljenom Sarajevu, od kada, po riječima Suade Kapić, autorice ovog velikog i iznimno važnog projekta i za grad Sarajevo i za državu Bosnu i Hercegovinu,  traju entuzijazam i uporna borba tima, okupljenog oko FAMA produkcije, za njegovu realizaciju.

Izvor: Al Jazeera