Hirurško rasuđivanje u ratu

Piše: dr. Ismet Gavrankapetanović

April ‘92. godine Kliniku za ortopedsku hirurgiju zatekao je pod novim okolnostima.

Kolone ranjenih i umirućih građana Sarajeva pružaju ruke tražeći pomoć od malog broja hirurga koji su ostali i svoju sudbinu podijelili sa svojim gradom.

Bijeli kanister sa crvenim poklopcem

Tokom četverogodišnjeg rada na Klinici uz hiljade ranjenih i povrijeđenih desio se čitav niz događaja koji su me duboko dirnuli. Teško je izdvojiti neki od njih, a veliki broj veoma tragičnih ne spomenuti. Ipak, kao vjeru u neke bolje dane ispričat ću vam jednu od interesantnih priča.

Godine ‘93. primio sam teško ranjenu djevojčicu od 13 godina sa traumatskom amputacijom potkoljenice, te teškim povredama natkoljenice, karlice i vrata. Operisali smo dijete kroz duge noćne sate.

Tokom operativnog zahvata primila je 51 dozu krvi. Ležala je u boksu broj 3 Dječijeg odjeljenja naše Klinike.

U narednih nekoliko dana stabilizirali smo njeno opće stanje. U poslijepodnevnoj viziti jednog dana vidio sam majku koja sjedi pored nje i koja joj je donijela poklon u tim danima beskrajno vrijedan. Obje su mi prstom pokazivale na mali bijeli kanister sa cvenim poklopcem sa tri litra čiste vode.

U ljeto 2008. godine na Dječijem odjeljenju zaustavila me djevojka duge crne kose i kucnula  po ramenu. Upitala me sjećam li je se. Ja se, naravno, nisam mogao sjetiti. Pokazala mi je krevet u kojem je ležala, a ja sam se onda sjetio bijelog kanistera sa crvenim poklopcem.

Rekla je i sva sretna mi pokazala da izvanredno hoda, da je završila fakultet u Kanadi i da radi kao asistent na Univerzitetu u Otavi.

Ostao sam zapanjen dok je ona lijepim i ponosnim korakom izlazila sa Dječijeg odjeljenja.

Dužnost hirurga u ratnim okolnostima u bolnici koja nema struje, vode, lijekova, grijanja nije jednostavna.

Obavljati operativne zahvate u operacionoj sali čiji se zidovi tresu od granatiranja četiri duge, hladne i mračne godine nije zabilježila niti jedna druga generacija hirurga u bolnoj istoriji ratova.

Direktni pogoci

Mi  se prvi put susrećemo sa ranjavanjem ranjenika. Djecu koju smo operisali dan ili dva ranije ponovno ranjavaju na Dječijem odjelu Ortopedije, direktnim pogocima granata u zidove odjela.

Medicinske sestre koje su tom prilikom ranjene operisane su nakon povrijeđene djece.

Kako je samo  tužno ostaviti bez svjetla oči hirurga koji može i zna da pomogne bolesnom.

Hirurško rasuđivanje uopće je skup intelektualnih, emocionalnih, psihičkih  i moralnih sposobnosti hirurga da u pravom trenutku donese pravu odluku.

Hirurško rasuđivnje u četverogodišnjoj opsadi Sarajeva tražilo je od nas sposobnost prilagođavanja, modifikacije izdržljivosti u uslovima kontinuiranog stresa.

Modificirali smo pravila hirurgije katastrofe i djecu stavili na prvo mjesto baš kao i disanje, krvarenje, šok.

Posveta teksta

Ako se može kompetentno uraditi operativni zahvat dok se zidovi operacione sale doslovno raspadaju od granatiranja, ako se može zaboraviti na sve drugo u uslovima grada koji umire i posvetiti se samo  bolesnom, onda je hirurško rasuđivanje u ratu ispravno.

Ljekari koji su ostali četiri godine u Sarajevu učinili su veliku žrtvu za medicinsku profesiju i građane Sarajeva.

Njima je i posvećen ovaj tekst.

Izvor: Al Jazeera