Hirurško rasuđivanje u ratu

Piše: dr. Ismet Gavrankapetanović
April ‘92. godine Kliniku za ortopedsku hirurgiju zatekao je pod novim okolnostima.
Kolone ranjenih i umirućih građana Sarajeva pružaju ruke tražeći pomoć od malog broja hirurga koji su ostali i svoju sudbinu podijelili sa svojim gradom.
Bijeli kanister sa crvenim poklopcemTokom četverogodišnjeg rada na Klinici uz hiljade ranjenih i povrijeđenih desio se čitav niz događaja koji su me duboko dirnuli. Teško je izdvojiti neki od njih, a veliki broj veoma tragičnih ne spomenuti. Ipak, kao vjeru u neke bolje dane ispričat ću vam jednu od interesantnih priča.
Godine ‘93. primio sam teško ranjenu djevojčicu od 13 godina sa traumatskom amputacijom potkoljenice, te teškim povredama natkoljenice, karlice i vrata. Operisali smo dijete kroz duge noćne sate.
Tokom operativnog zahvata primila je 51 dozu krvi. Ležala je u boksu broj 3 Dječijeg odjeljenja naše Klinike.
U narednih nekoliko dana stabilizirali smo njeno opće stanje. U poslijepodnevnoj viziti jednog dana vidio sam majku koja sjedi pored nje i koja joj je donijela poklon u tim danima beskrajno vrijedan. Obje su mi prstom pokazivale na mali bijeli kanister sa cvenim poklopcem sa tri litra čiste vode.
U ljeto 2008. godine na Dječijem odjeljenju zaustavila me djevojka duge crne kose i kucnula po ramenu. Upitala me sjećam li je se. Ja se, naravno, nisam mogao sjetiti. Pokazala mi je krevet u kojem je ležala, a ja sam se onda sjetio bijelog kanistera sa crvenim poklopcem.
Rekla je i sva sretna mi pokazala da izvanredno hoda, da je završila fakultet u Kanadi i da radi kao asistent na Univerzitetu u Otavi.
Ostao sam zapanjen dok je ona lijepim i ponosnim korakom izlazila sa Dječijeg odjeljenja.
Dužnost hirurga u ratnim okolnostima u bolnici koja nema struje, vode, lijekova, grijanja nije jednostavna.
Obavljati operativne zahvate u operacionoj sali čiji se zidovi tresu od granatiranja četiri duge, hladne i mračne godine nije zabilježila niti jedna druga generacija hirurga u bolnoj istoriji ratova.
Direktni pogoci
Mi se prvi put susrećemo sa ranjavanjem ranjenika. Djecu koju smo operisali dan ili dva ranije ponovno ranjavaju na Dječijem odjelu Ortopedije, direktnim pogocima granata u zidove odjela.
Medicinske sestre koje su tom prilikom ranjene operisane su nakon povrijeđene djece.
Kako je samo tužno ostaviti bez svjetla oči hirurga koji može i zna da pomogne bolesnom.
Hirurško rasuđivanje uopće je skup intelektualnih, emocionalnih, psihičkih i moralnih sposobnosti hirurga da u pravom trenutku donese pravu odluku.
Hirurško rasuđivnje u četverogodišnjoj opsadi Sarajeva tražilo je od nas sposobnost prilagođavanja, modifikacije izdržljivosti u uslovima kontinuiranog stresa.
Modificirali smo pravila hirurgije katastrofe i djecu stavili na prvo mjesto baš kao i disanje, krvarenje, šok.
Posveta teksta
Ako se može kompetentno uraditi operativni zahvat dok se zidovi operacione sale doslovno raspadaju od granatiranja, ako se može zaboraviti na sve drugo u uslovima grada koji umire i posvetiti se samo bolesnom, onda je hirurško rasuđivanje u ratu ispravno.
Ljekari koji su ostali četiri godine u Sarajevu učinili su veliku žrtvu za medicinsku profesiju i građane Sarajeva.
Njima je i posvećen ovaj tekst.
Izvor: Al Jazeera