Grandiozna negacija realnosti

U Srbiji će, kao i dosada, samo retki govoriti istinu, tamo gde budu imali priliku (Danilo Krstanovi?)

Piše: Rade Radovanović

Dvadeset godina od početka opsade Sarajeva – u Beogradu i Srbiji se o tom zločinu u kontinuitetu – ćuti,  kao što se, uostalom, ćutalo i prethodne dve decenije. Pitanje je, zapravo, ko uopšte i šta zna o bezmalo četvorogodišnjem stradanju Sarajlija tokom opsade kakva nije zabeležena u novije doba. Pravog i potpunog odgovora na ovo pitanje nema, a delimični bi mogao da glasi da istinu o sarajevskoj opsadi u Srbiji znaju samo retki, oni kojima je do te istine stalo.

Većina, međutim, uslovljena i danas kao i pre dvadeset godina režimskim medijima, sve i da hoće, o tragediji Sarajlija, kao i o tragedijama drugih ljudi u Bosni i Hercegovini, zna vrlo malo ili ništa. Ili, što je najgore, mnogi još veruju da su istine sve one laži kojima ih je tokom rata svakodnevno, preko svojih medija, zasipao Miloševićev režim. Sviđalo se to nekome ili ne, potpuno je logično da je tako!

Opsada Sarajeva jedan je od najvećih zločina u Evropi u drugoj polovini 20. veka!

Dvadeset godina od početka sarajevske opsade, niko u Srbiji u državnim i ostalim mas medijima, neće ni pokušati da demantuje ni one najveće, a kamoli većinu laži o sarajevskim i drugim zločinima. Već samo taj razlog, a on nije jedini, dovoljan je da mnogo ko u Srbiji, najčešće i bez trunke sumnje, smatra i “zna” da Srbi nisu počinili ni jedan od dva zločina na Markalama, sa ukupno više od 110 mrtvih. Ni onaj u Vase Miskina, ni na Dobrinji, ni masakr dece u Bakarevoj ulici, ni onaj na Trgu ZAVNOBIH-a, ni brojne zločine počinjene granatiranjem redova za vodu ili ljudi u kolonama za sahranu… Ne, to nije istina – osnovni je i najčešći stav običnog čoveka u Srbiji, kada i ako uopšte razmišlja i govori o zločinima u Sarajevu. Negiranje i poricanje zločina “naših”, svakog i svih ukupno, mogu ići do besmisla, do sumnje da je opsade uopše i bilo!

Psiholog, profesor dr. Žarko Korać, jedan od retkih Beograđana koji su Sarajlijama, iz solidarnosti, dolazili  i ratne 1995, nalazi da za ovakve negatorske stavove postoje brojni  razlozi  od kojih izdvaja dva.

„Ako govorite o Markalama ili Srebrenici, vi ponovo govorite o prirodi tog rata, o zločinima u tom ratu, o političkim ciljevima i, naravno, iznad svega govorite o odgovornosti srpske strane za ova dva konkretna zločina”, kaže Korać dodajući i stručno objašnjenje: “Ako hoćete mišljenje od mene kao psihologa, na djelu je grandiozna negacija realnosti zbog nespremnosti da se suočite sa svojom odgovornošću”.

Ko je pobedio?

Iako još nema prave, a pogotovo ne opšteprihvaćene definicije rata u Bosni i Hercegovini,  pobednici u ovom, kao i u prethodnim ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije su nacionalističke snage koje, ma kako se deklarativno zaklinjali u demokratiju, u svojim nacionalnim državama vode nacionalističke politike.

U Srbiji takve politike, logično, nema mesta niti za pravu i potpunu istinu o stradanju ljudi u Sarajevu tokom opsade, a nekmoli ljudskog stida i saosećanja za neizmerne počinjene zločine širom Bosne i Hercegovine.

Ako “Otac nacije” u svom “delu”  slavi Republiku Srpsku kao “veličanstvenu pobedu srpskog naroda”, a predsednik države i dobitnik evropskih nagrada za demokratska postignuća druguje sa predsednikom te Republike, zašto bi običan čovek u Srbiji priznao sebi i drugima da je u ratu u Bosni, bio na strani zločina.

Umesto solidarnosti sa žrtvama, još zadugo će Srbijom dominirati, najčešće prećutna, solidarnost sa “našim herojima”. Čak i onda, ili, posebno onda kada su, često, stravični ratni zločini “naših heroja”, i sudski dokazani. Kada nekima od onih koji tako misle, samo primera radi, pomenete da je u Sarajevu, od marta 1992. do marta 1996. ubijeno više od 11.500 ( jedanaest hiljada petstotina ) ljudi, među kojima i oko 1.600 dece, a da je više od 50.000  Sarajlija ranjeno, najmanje što ćete rizikovati je da vam ne veruju. Drugi će, opet, pokušati da iznete podatke negiraju pozivajući se na profesora istorije Radoša Ljušića, koji je ne jednom, javno, u televizijskim  emisijama tvrdio kako  je u Sarajevu tokom rata “pobijeno 10.000 Srba”.

Neki treći među “obaveštenima”, oni koji bespogovorno veruju svojim mudrim akademicima, ponudiće vam koliko hoćete “dokaza” u prilog “našoj strani” iz najnovijeg  “dela”  Dobrice Ćosića. A “Bosanski rat”, kako se ovi  “zapisi predsednika  Savezne Republike Jugoslavije” zovu , prosto kipti šovinizmom, mržnjom i lažima o mnogo čemu, pa i o sarajevskim zločinima. “Otac nacije”, od koga su i “naši heroji” i oni koji ih podržavaju učili šta je srpstvo, kao da se zarekao da sopstvenim delom i primerom dokaže dr. Koraćevu dijagnozu: “Grandiozna negacija realnosti zbog nespremnosti da se suočite sa svojom odgovornošću”.

Mir, mir, mir…

Uz postignute nacionalne  podele iz kojih se pošlo u ratove devedesetih, postignuta je i gotovo apsolutna nacionalna solidarnost sa svojim ”borcima i herojima”. Sa  Arkanima, Šešeljima, Karadžićima, Mladićima, Lukićima… Sa “Tigrovima”, “Šakalima”, “Škorpionima”, “Vukovima”, “Žutim mravima”… Sa poznatim i nepoznatim ratnim zločincima za čija se sva zlodela i nije znalo, ali, za čiju se pobedu navijalo jer je ona značila “ostvarenje velikog srpskog sna”. “San” se nije ostvario, ali se običan čovek u Srbiji ni danas ne odriče podrške svojim “herojima” Zvornika, Sarajeva, Prijedora, Srebrenice… A i zašto bi! Ako “Otac nacije” u svom “delu” slavi Republiku Srpsku kao “veličanstvenu pobedu srpskog naroda”, a predsednik države i dobitnik evropskih nagrada za demokratska postignuća druguje sa predsednikom te Republike, zašto bi običan čovek u Srbiji priznao sebi i drugima da je u ratu u Bosni, bio na strani zločina. Zašto da prizna kada je “zločina bilo na svim stranama” i  kada za zločine odgovaraju samo “oni koje smo morali da izručimo Hagu”?

Dvadeset godina od početka opsade Sarajeva u Beogradu i Srbiji o tome će se pre svega ćutati. Neki će, kao i do sada, lagati da su 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici, u koloni vozila, ubijena 42 pripadnika JNA. Mnogi će im, kao i do sada, verovati. Neki će, kao i do sada, negirati da je opsade uopšte bilo… A samo će retki, tamo gde budu imali priliku, kao i do sada, govoriti istinu:

Opsada Sarajeva jedan je od najvećih zločina u Evropi u drugoj polovini 20. veka!

Izvor: Al Jazeera


Reklama