Hrvatska: Prazan prostor

Piše: Davor Gjenero

U hrvatskoj se političkoj javnosti izbjegličko pitanje ne doživljava kao ozbiljan unutarnjopolitički problem. Hrvatska danas ne zbrinjava relevantan broj izbjeglih iz drugih dijelova nekadašnje Jugoslavije, a pitanje u kome se izbjeglički problem iskazuje kao problem dugoročnoga održiva razvoja još nije na dnevnom redu hrvatskih političkih rasprava.

Niti jedna politička stranka u Hrvatskoj – niti tijekom parlamentarne predizborne kampanje 2007. niti prošle godine –  nije otvarala pitanje razvojnih posljedica činjenice da je područje, koje je bilo zahvaćeno ratom (a ranih je devedesetih činilo četiri UNPA zone i bilo formalno pod protektoratom UN-a, ali pod stvarnom okupacijom paravojnih snaga organiziranih i potpomaganih od Miloševićeva režima), danas ekonomski i demografski devastirano.

Prazan prostor

Na tim područjima živi manje od polovice predratnoga stanovništva i održava se tek blizu trećine predratnih radnih mjesta, a i ta su uglavnom u javnim i državnim službama, te u lokalnoj upravi. Dakle, golemo područje – od Siska i Karlovca, pa do predgrađa Zadra i Splita – danas je prazan prostor, isključen iz tekovina društvenog razvoja.

Stanovništvo je na tom prostoru devedesetih bilo prisiljeno na migracije. Najprije je od 1991. do 1995. iz tog područja etnički očišćeno sve „nesrpsko“ stanovništvo, a onda je 1995. izbjegla velika većina Srba.

Tuđmanov projekt razmjene stanovništva, u kome je sudjelovao s Miloševićem, propao je. Nakon Oluje, Tuđmanov ministar „obnove“ Jure Radić i njegovi suradnici oduševljeno su najavljivali „izraelski model“ oživljavanja prostora oslobođenog od neprijateljske (para)vojske ali i stanovništva. U tim projektima nije bilo mjesta za povratak Srba, nego se računalo na „etničko zaokruživanje“ prostora i useljavanje Hrvata iz BiH, ali i sa Kosova (Janjevo).

Mnogo je elemenata koji govore o tome kako je tijekom akcije Oluja i nakon nje bilo dogovora Miloševićeva i Tuđmanova režima o razmjeni stanovništva. Tuđmanov režim tolerirao je devastaciju oslobođenog područja i nije kažnjavao čak niti najdrastičnije zločine nad rijetkim preostalim Srbima. Neki od tih slučajeva, kao jedan od najdrastičnijih, onaj u selu Grubori nedaleko od Knina, gdje su, prema svemu sudeći, policijski specijalci, koji su trebali osiguravati Tuđmanov obilazak Kninske krajine, svirepo pobili sve starce što su ih zatekli u selu, tek je sada predmet sudskog progona. Međutim, taj se sudski postupak odvija u sramotnim okolnostima, jer postoje naznake da su neposredno pred početak suđenja neki od optuženih ubili jednoga od suoptuženih, za kojeg su postojale indicije da bi mogao priznati sudjelovanje u zločinu.

Njegovo su ubojstvo inscenirali kao samoubojstvo, a sada se namjeravaju braniti prebacivanjem svoje nedvojbene krivnje na njega. Pritom policijski sustav sramotno sudjeluje u prikrivanju i zataškavanju zločina.

Tuđmanov projekt razmjene stanovništva, u kome je sudjelovao s Miloševićem, propao je. Nakon Oluje, Tuđmanov ministar „obnove“ Jure Radić i njegovi suradnici oduševljeno su najavljivali „izraelski model“ oživljavanja prostora oslobođenog od neprijateljske (para)vojske ali i stanovništva. U tim projektima nije bilo mjesta za povratak Srba, nego se računalo na „etničko zaokruživanje“ prostora i useljavanje Hrvata iz BiH, ali i s Kosova (Janjevo).

Surovi je prostor Like i Dalmatinske Zagore, međutim, pogodan za život samo onih koji imaju socijalno iskustvo života na tim prostorima. Hrvati iz BiH, useljeni u te krajeve, ostajali su tamo samo onoliko vremena koliko im je trebalo da nađu neku drugu perspektivu, a ostali su samo oni koji nigdje drugdje nisu našli šansi za život.

Pitanje vremena

Povratak Srba, čak i nakon što je propao Miloševićev projekt njihova preseljenja na područja gdje je želio etnički ojačati srpsku zajednicu, bio je nemoguć, jer su sustavno uništena njihova imanja i kuće. Tek nakon Tuđmanove smrti i smjene vlasti 2000. počinje kakav-takav povratak izbjeglih, obimno potpomagan od međunarodne zajednice, ali i tadašnje hrvatske administracije. Međutim, projekt povratka nije se pokazao održivim.

Povratnicima su obnavljane kuće, trošen je ogroman novac da bi se obnovila infrastruktura, često i za povratak samo nekoliko staraca u neko zabačeno selo. Međutim, ekonomska aktivnost na tim prostorima bila je posve mrtva, izbjeglice u radnoaktivnoj dobi, koje su se željele vratiti, nisu imale gdje raditi niti od čega živjeti, pa su se vratili samo starci. U nekim općinama danas prosjek godina stanovništva prelazi 70, pa je samo pitanje vremena kad će rezultati povratka biti posve anulirani, a prostor koji je sada „točkasto“ naseljen ostati posve prazan.

Izbjegličko pitanje u Hrvatskoj nikad nije imalo status „domaćega“ političkog problema. Tuđmanov režim u birokratski je i medijski jezik uveo distinkciju na „izbjeglice“ i „prognanike“, pri čemu su prognanici bili oni iz okupiranih dijelova Hrvatske, protjerani na prostor pod kontrolom hrvatskih vlasti, a pojam izbjeglica bio je rezerviran za one koji su bili protjerani iz Bosne.

Problem, sličan onome povratničkom, imali su i rijetki poduzetnici koji su htjeli investirati u te krajeve. Neko se vrijeme to isplatilo, jer su na „područjima od posebnog državnog interesa“, kako se to birokratskim jezikom zvalo, imali određene porezne olakšice. Međutim, pokretanje bilo kakve proizvodnje na tim se područjima pokazivalo neodrživim, jer na području naseljenom isključivo starcima nisu uspijevali naći radnike. Propadaju i projekti što ih je bila spremna financirati Europska unija, kao što su pokušaji obnove tradicionalnoga stočarstva i starih pasmina stoke (primjerice, svinja u okolici Petrinje, koje bi bile sirovinska osnova jednoj od rijetkih obnovljenih industrija – mesoprerađivačkoj). Međutim, i taj projekt propada, jer nema ljudi koji bi se bavili poljoprivredom i stočarstvom intenzivnije nego što to mogu činiti staračka domaćinstva.

‘Genetski materijal’

Izbjegličko pitanje u Hrvatskoj nikad nije imalo status „domaćega“ političkog problema. Tuđmanov režim u birokratski je i medijski jezik uveo distinkciju na „izbjeglice“ i „prognanike“, pri čemu su prognanici bili oni iz okupiranih dijelova Hrvatske, protjerani na prostor pod kontrolom hrvatskih vlasti, a pojam izbjeglica bio je rezerviran za one koji su bili protjerani iz Bosne. Osim statusnog razlikovanja izbjeglica i prognanih, niti izbjeglice nisu imale jednak status – Hrvate iz Bosne Tuđmanov je režim doživljavao kao „genetski materijal“ za zauzimanje prostora koji nisu „dovoljno hrvatski“(najprije je na dnevnom redu bila Istra, a nakon 1995. oslobođena područja) i kao „topovsko meso“, prije svega, za formacije pod Tuđmanovom kontrolom unutar BiH. Zato su bili učestali „lovovi“ na vojne obveznike, Hrvate izbjegle iz BiH, koji su utočište našli u Hrvatskoj.

Povratak Srba, čak i nakon što je propao Miloševićev projekt njihova preseljenja na područja gdje je želio etnički ojačati srpsku zajednicu, bio je nemoguć, jer su sustavno uništena njihova imanja i kuće.

U vrijeme najžešće agresije na BiH u Hrvatskoj je bio znatan broj Bošnjaka izbjeglica iz BiH, ali su oni nakon smirivanja rata „repatrirani“ ili su perspektivu našli negdje izvan BiH. Tek manji broj ih je ostao u Hrvatskoj, a uglavnom su relativno jednostavno rješavali svoj status.

Tuđmanov režim nije teritorijalizirao hrvatsku naciju, dakle nije definirao da pripadnost naciji u političkom smislu znači pripadnost državi. Svatko tko se izjašnjava Hrvatom, bez obzira je li rođen na teritoriju Republike Hrvatske ili nije, mogao je dobiti državljanstvo. Da bi ga se naturaliziralo, bilo je dovoljno da predoči neki stari dokument u kome se tražilac državljanstva izjašnjava kao Hrvat. Posebna je politika vođena i prema Bošnjacima muslimanima u Cazinskoj i Bihaćkoj krajini (kojoj je Tuđman tepao kao „Turskoj Hrvatskoj“), koje se sustavno primalo u hrvatsko državljanstvo.

Donatorska konferencija u Sarajevu trebala bi biti uvod u zatvaranje izbjegličkog problema na prostoru bivše Jugoslavije. Njome se prvi put odustaje od načela povratka svih u svoje zavičaje i pristaje se na uvođenje i alternativnog načela zbrinjavanja izbjeglica ondje gdje su se zatekle. Najveći gubitnici takva načela su Hrvatska i BiH, s time da politička javnost u Hrvatskoj još ne shvaća posljedice takve odluke. Za BiH to znači da se, na neki način, legitimiraju posljedice etničkog inženjeringa i da se tolerira činjenica da je relevantan broj Srba iz Hrvatske trajno useljen na područja BiH koja su pripala u „srpski entitet“.

Trajna integracija

Za administraciju Borisa Tadića važno je da se tom donatorskom konferencijom otvori perspektiva socijalnog zbrinjavanja izbjegličke zajednice, pretežno iz Hrvatske, useljene u Srbiju, čime bi trebalo umanjiti utjecaj radikalnih političkih opcija, kojima su takve zajednice uvijek sklone.

Posebna je politika vođena i prema Bošnjacima muslimanima u Cazinskoj i Bihaćkoj krajini (kojoj je Tuđman tepao kao „Turskoj Hrvatskoj“), koje se sustavno primalo u hrvatsko državljanstvo.

Nakon 17 godina izbjeglištva, Srbija je odlučila trajno integrirati to useljeno stanovništvo, a Hrvatska još nije svjesna da se, odričući se tog stanovništva, odrekla i integracije područja, na kome je to stanovništvo nekoć živjelo, u svoj ekonomski i socijalni sustav. Doduše, nakon 17 godina života u bitno drukčijim okolnostima, malo je onih koji su spremni vratiti se surovu izoliranom životu u područjima s opakom klimom, kakva su, primjerice, dalmatinsko zaleđe ili Lika, ali izvjesno je da, odrekne li se Hrvatska toga da se oni koji su tamo živjeli i vrate u svoj zavičaj, dugo godina neće biti stanovništva koje bi moglo nastaniti te prostore. U Hrvatskoj se još ne shvaća da je pitanje povratka izbjeglica ozbiljno demografsko i ekonomsko pitanje – da je to pitanje ekonomske i demografske održivosti prostora od Karlovca i Siska pa do dalmatinskog zaleđa.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

 Izvor: Al Jazeera