Sandžaklijke traže mjesto u društvu

Svjedok: Dr. Bisera Suljić-Boškailo

Jedina žena Sandžaka kao da je samo Aida Ćorović, koja, po onome što pratim da kruži u medijima, nimalo nije zaokupirana pravima žene u Sandžaku, nego kao da je protiv njih.

Moram reći da sam tužna kada vidim da ta žena najviše pljuje po prosvjetnim institucijama gdje su hiljade djece Sandžaka završile studije i to ne baš tako lako, kako ona ističe, već učenjem i velikim trudom i zalaganjem i studenata i roditelja. Čovjeku koji materijalno nije imućan, danas  je još jedino bogatstvo i šansa u prosvjećivanju svog djeteta.

Toga je svjestan i vrijedni čovjek Sandžaka i zato odvaja i zadnji zalogaj za svoje dijete da ga školuje.

Država kao porodica

Na djecu koja studiraju ili su već završila studij na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, koje Ćorović optužuje da je nižerazredni, trebamo svi biti ponosni, jer su zaista naši biseri.

Predavala sam i sama na tom univerzitetu i mogu tvrditi da su tu završavala djeca kojom bi se i eminentni univerziteti u svijetu ponosili. Posebno su se tu isticale studentice.

Obaveza žene je da omogući djetetu, bilo muškom bilo ženskom, bolji život. Zato je dužna da se uključi i u političke tokove.

Ali, gdje su sada te pametne studentice? Zašto i one ne ustanu i počnu se boriti za bolji položaj?

Žena ne treba da se bori da skine muškarca sa prijestolja, već da je pored njega na tom prijestolju. Treba da se bori da je tu kako bi zajedno odlučivali o životu svoje djece, o životu svoje porodice. Šta je država do jedna velika porodica?

A žena u Sandžaku kao da je stvorena samo da kuha kahve i ručkove muškarcima koji odlučuju o sudbini i njene djece. Ne, obaveza žene je da omogući djetetu, bilo muškom bilo ženskom, bolji život.

Zato je dužna da se uključi i u političke tokove. Dužna je da da svoj glas za dobrobit svog djeteta. Dužna je da ustane, da spremi svoje članove porodice i sebe samu, te da ode da da glas onome koga ona smatra dobrim. Ako to ne uradi, ona je samo pomogla onome ko nije zaslužio ni njen glas.

Bolje sutra

Žena Sandžaka je u nezavidnom položaju. Koliko ih je nezaposleno? Koliko njih živi na ivici društvenog i socijalnog poniženja? Koliko ih je samohranih majki i samica koje su zbog ratne, ekonomske, socijalne i druge krize postale žrtve? Koliko njih sada živi ponižavajućim životom?

Treba se okrenuti samo oko sebe, pogledati tim živima bićima u oči i shvatiti da se u odnosu na položaj žene u Sandžaku nije mnogo uradilo, te da joj je sve teže i teže. Zar ima većeg bola od bola majke koja vidi da joj dijete pati jer nema posla, nema šanse da ljudski živi?

Znam da nije lako promijeniti preko noći patrijarhalni sandžački pogled na ženu, ali žena Sandžaka mora iskoristiti svaku  priliku i svaku promjenu u Sandžaku i pokušati da poboljša svoj položaj. Zato ona sada u ovim burnim danima izborne kampanje treba da se uključi, treba da traži od vodećih političara da se izjasne šta će ponuditi za taj glas koji bi ona mogla dati.

Započeti od glave. Možda započeti upravo od muftije Muamera ef. Zukorlića kao vjerskog poglavara u Sandžaku. Zatražiti treba od njega da se izjasni o položaju žene u Sandžaku i o tome šta im on nudi, pošto se kandidirao i za predsjednika države. Treba ga samo natjerati da se izjasni i da obeća ženi veće pravo i bolji položaj u Sandžaku. I upravo jer je vjersko lice, on će svoje obećanje i održati.

Svoj glas ne treba žena onako olako dati, ona ga treba dati za dobrobit sebe i svoje porodice. Treba svoj glas da da onom ko će joj makar obećati bolje sutra.

Zato, ženo Sandžaka, budi se i bori se za svoju kćerku, za svoju unuku, praunuku, za svu svoju djecu.