Izbori i trenutno stanje u Iranu

Piše: Ešref Kenan Rašidagić

Ovogodišnji parlamentarni izbori u Iranu jedva da privlače pažnju i medija specijaliziranih za region. Za razliku od prethodnih, predsjedničkih, izbora 2009. godine, za ove izbore se smatra da nemaju potencijal da promijene, ili makar uzdrmaju, lokalnu ili regionalnu političku scenu. Masovne demonstracije koje su uslijedile nakon sumnji u regularnost izbora sadašnjeg predsjednika Ahmadinejada 2009. godine po mnogima su predstavljale zametak ‘Arapskog proljeća’ koje je zauvijek promijenilo geopolitičku sliku regiona. Međutim, za razliku od svojih manje sretnih arapskih pandana, vladajuća garnitura u Iranu je nakon suzbijanja protesta svoju vlast konsolidirala do te mjere da je opozicija praktično prestala igrati aktivnu ulogu u tamošnjem političkom životu.

Korijen sukoba

Nepostojanje stvarne prijetnje režimu dopustilo je vladajućoj eliti da iskopa ratne sjekire i krene u međusobne frakcijske obračune. Sukob frakcija predsjednika Ahmadinejada i Vođe revolucije Ayatollaha Ali Khameneija prikriveno je tinjao godinama, ali je njegovo rasplamsavanje sprječavala prijetnja od jačanja popularnosti reformskih snaga, tzv. ‘Zelenog pokreta’ – tako nazvanog po boji koja je predstavljala zaštitni znak demonstranata 2009. godine. U klasičnom politološkom vokabularu, obje frakcije programski pripadaju konzervativnoj struji. Budući da se iz njihovih retoričkih istupa i poteza koje su njihovi prvaci povlačili vidi da se obje frakcije zalažu za zadržavanje statusa quo u političkom sistemu, proizilazi da je korijen sukoba gotovo isključivo borba za moć unutar vladajuće elite.

Za razliku od Sovjetskog Saveza, post-revolucionarni Iran njeguje demokratsku praksu redovnih izbora za najviše zakonodavne i izvršne funkcije

Budući da obje strane uživaju čvrste pozicije koje je teško ugroziti – legitimitet predsjednika zasnovan je na izravnim generalnim izborima, legitimitet Vođe revolucije na njegovom ustavom zagarantiranom statusu – njihovo međusobno nadmetanje odvija se bez radikalnih prevrata i skriveno od očiju javnosti. Cijelo to vrijeme, i bez obzira na međusobne sukobe i netrpeljivost, u javnosti vladajuća elita zadržava fasadu jedinstva i sloge, svjesna da bi u suprotnom bile ugrožena njena sadašnja pozicija. U odsustvu pouzdanih informacija o dešavanjima unutar vladajuće garniture, promatrači političke scene u Iranu svedeni su ponekad na poziciju ‘kremljinologa’ u američkoj administraciji tokom hladnog rata, koji su odnos snaga među vodećim figurama sovjetskog režima pokušavali odgonetati na osnovu rasporeda sjedenja na svečanoj tribini tokom godišnjih parada povodom dana pobjede.

Za razliku od Sovjetskog Saveza, post-revolucionarni Iran njeguje demokratsku praksu redovnih izbora za najviše zakonodavne i izvršne funkcije – poslanike u Medžlisu (parlamentu) i predsjednika, koji je ujedno i šef vlade. Na izborima su svojedobno na vlast dolazili i reformska ili umjerena struja u Medžlisu, kao i reformski nastrojeni predsjednik Khatami, u kojega su i njegovi glasači i Zapad polagali velike nade da će oslabiti uticaj konzervativne uleme u političkom sistemu Irana.

Iranska nuklearna postrojenja: predmet spora s Zapadom

Huškačku retoriku izraelskih i američkih lidera i do sada neviđeno oštre ekonomske sankcije Iranci dakle shvataju kao kontinuitet jedne politike čiji ciljevi predstavljaju egzistencijalnu prijetnju neovisnosti pa čak i samom opstanku njihove države. Historija pokazuje da se u sjeni eksternih prijetnji i vanjskopolitičke situacije koja se svakog dana zaoštrava, narodi ujedinjuju oko svojih lidera, bez obzira kakva bi bila njihova popularnost u mirnijim vremenima.

Kako dalje?

Budućnost demokracije u Iranu izravno je vezana za rasplet krize u vezi sa iranskim nuklearnim programom. Tvrdolinijaši u krugovima bliskim republikanskoj stranci u SAD i izraelskom lobiju nastoje dovesti predsjednika Obamu pred svršen čin, kako bi on vojno intervenirao, ili makar podržao izraelsku vojnu intervenciju protiv Irana. U slučaju takvog raspleta događaja, za očekivati je jedino suspenziju demokratskih procesa u Iranu i potpunu prevagu ultrakonzervativne političke opcije.

Dalje podgrijavanje krize pomoću ratničke retorike i ekonomskih sankcija izvana također će baciti sjenu na predstojeće predsjedničke izbore u Iranu, koji bi se trebali održati 2013. godine. Zbog opreza SAD da se nađu upletene u još jedan rat koji ne mogu dobiti, ali i oklijevanja Izraela da bude prokazan kao isključivi krivac za rat čije bi posljedice osjećao cijeli svijet, ovakvo stanje ni rata ni mira i dalje je najizgledniji tok dešavanja u bliskoj budućnosti.

Najmanje izgleda ima opcija radikalne promjene stanja unutar samog Irana. Mogućnost reprize nemira iz 2009. veoma je mala. Iranci su svjesni da bi nestabilnost države u situaciji egzistencijalne prijetnje njenoj opstojnosti mogla biti kobna i niko ne želi preuzeti odgovornost za takvo nešto, uključujući i lidere opozicije. U odsutnosti inicijative za radikalizaciju trenutnog stanja, za očekivati je da će rezultati ovih izbora veoma malo uticati na dalji kurs politike unutar Irana, kao i na položaj i odnose Irana prema svojim susjedima, velikim silama i ostatku svijeta.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
 

Izvor: Al Jazeera