Sirija kao Balkan devedesetih

Piše: Radwan Ziadeh

Dok međunarodna zajednica nastavlja raspravljati o moralnim načelima nacionalnog suvereniteta, Sirija i dalje tone u totalni haos. Gorka istina je ta da što se duže ova situacija nastavi, to će ožiljci biti dublji nakon što se narod oslobodi Bashara al-Assada. Zločine protiv čovječnosti sve više čine obje strane, dok se Slobodna sirijska vojska bori da ih ujedini i održi kontrolu nad svojim naoružanim pobunjeničkim brigadama.

No, koliko god uznemiravajući detalji trenutne situacije bili, osnovna načela u pitanju su vrlo jasna. Naime, Sjedinjene Američke Države i druge zemlje na Zapadu trebale bi razmisliti o sličnosti sirijskog sukoba sa situacijom u bivšoj Jugoslaviji 90-ih. To bi razjasnilo činjenicu, ako događaji na terenu već nisu, da međunarodna zajednica ima odgovornost da intervenira. Štaviše, istaklo bi i to da će glavni izvor žaljenja, u godinama od sada, biti taj što su tako dugo odgađali to učiniti.

Najočitije poređenje koje se nameće je ono između Bashara al-Assada i bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića. Obojica su krivi, naravno, za zločine protiv čovječnosti širokih razmjera. Zaista, vojne strategije oba ova diktatora imaju velike sličnosti. Assadova opsada Homsa jasno podsjeća na Miloševićevo bombardiranje Sarajeva.

Manipuliranje narodom

Njih dvojica, također, dijele sličan cinični politički senzibilitet: sve ideologije bile su podređene njihovoj želji da uspostave ličnu vlast. Obojica su podržavala jedinstvo kada je to bilo u njihovom interesu, da bi se, zatim, kada su se okolnosti promijenile, okrenuli podršci otrovnom sektaškom nacionalizmu. Ukratko, oni su vođe koje stječu utjecaj na najmanje održiv način, stalno manipulirajući svojim narodom.

Oklijevanje predsjednika Billa Clintona da djeluje na Balkanu rezultiralo je gubitkom mnogih života. Nažalost, predsjednik Obama je pokazao sličnu suzdržanost prema Siriji. Sada, kao i tada, od potlačenog stanovništva traži se da svoje nade polažu u izaslanika Ujedinjenih naroda.

Tu je, također, više ličnih sličnosti između dvojice lidera. Šefovi država koji su imali priliku sresti se sa Miloševićem često su naglašavali da je imao nestalnu ličnost, koja se kretala između beskompromisnih javnih stavova, opuštenog i distanciranog privatnog ponašanja. Čini se da Bashar al-Assad ima sličan mentalitet. Britanski list Guardian došao je u posjed gomile e-mail poruka koje su primane na Assadov lični e-mail račun i slane s njega, a koje su pokazale da je, u konsultacijama sa svojim malim krugom savjetnika, često mijenjao stavove bez mnogo privida nezavisnog razmišljanja ili donošenja odluka.

(E-mail poruke, također, pokazuju neke sličnosti u njihovim ukusima: čini se da su oba diktatora izbjegavala visoku kulturu, a uživala u (ponekad gruboj) popularnoj umjetnosti. Miloševićevi saradnici sjećali su se njegove sklonosti prema Disneyevim stripovima i pjesmama Franka Sinatre, dok Assadove e-mail poruke pokazuju da je on obožavatelj Chrisa Browna, grupe LMFAO i Harryja Pottera.)

FSA kao OVK

Slobodna sirijska vojska (FSA), sa svoje strane, može se uporediti sa Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK). Kao što je to Milošević prije uradio sa OVK-om, tako sada Assad pokušava označiti FSA – kao terorističku grupu. Sjedinjene Države bi se trebale, kao što su to učinile ranije, oduprijeti takvoj propagandi.

To ne znači da je ijedna od tih grupa potpuno nevina: naime, OVK je počinio nemile radnje 90-ih, poput regrutiranja djece, baš kao što je nedavno u izvještaju Human Rights Watcha FSA optužena da koristi djecu vojnike. No, to može samo ukazati na to koliko je važno pružiti međunarodnu podršku FSA-u, kako bi se osiguralo da poštuje međunarodne standarde ljudskih prava i konvencije ratovanja. Naravno, razlozi ovdje nisu samo humanitarni, već i strateški: razlog zbog kojeg je OVK bila vojno uspješna 90-ih je taj što je dobila vojnu, obavještajnu i taktičku pomoć Njemačke, a možda i obavještajnih agencija Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Švicarske.

Srećom, ugledni američki kongresmeni sada iskazuju svoju podršku Slobodnoj sirijskoj vojsci, kao što su to prije činili sa Oslobodilačkom vojskom Kosova. Republikanski zastupnik u američkom Kongresu Dana Rohrabacher otvoreno se protivio slanju kopnenih trupa na Kosovo, ali je strastveno zagovarao naoružavanje OVK-a. Senator John McCain, s druge strane, otišao je još dalje u svojim izjavama o Slobodnoj sirijskoj vojsci, rekavši da je neophodno naoružati i podržati je, ali da to nije dovoljno u ovom trenutku. McCain je predložio da bi “Sjedinjene Države, na zahtjev Sirijskog nacionalnog vijeća, Slobodne sirijske vojske i lokalnih koordinacijskih odbora u zemlji, trebale predvoditi međunarodne snage u zračnim udarima na Assadove snage, a radi zaštite ključnih populacijskih centara u Siriji, naročito na sjeveru zemlje.” To je vrsta vodstva koju historija s pravom nastoji nagraditi.

Postoji, međutim, jedna moguća sličnost za koju bismo se očajnički trebali nadati da se ne ponovi: daljnje odgađanje. Oklijevanje predsjednika Billa Clintona da djeluje na Balkanu rezultiralo je gubitkom mnogih života. Nažalost, predsjednik Obama pokazao je sličnu suzdržanost prema Siriji. Sada, kao i tada, od potlačenog stanovništva se traži da svoje nade polažu u izaslanika Ujedinjenih naroda. U vremenima poput ovih, tendencija historije da se ponavlja ima izopačen i užasan učinak, tjerajući nas da ponovno proživljavamo košmar.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera