Hoćemo kralja, nećemo Tita, narod se pita!

Britanska kraljica Elizabeta II proslavila u utorak šezdesetu godišnjicu na prijestolju i održala govor parlamentu (EPA)

Piše: Goran Milić

Nisam se još ni rodio kada su Titovi partizani odlučili zabraniti kralju Petru Jugoslavenskome povratak u zemlju i oduzeti mu Dvor na Dedinju i razna imanja (u koja će se pobjednici brzo useliti). Ali, kako sam odrastao, sve do kraja osnovne škole, pratila me je ta parola koja se prvi put čula na Splitskoj rivi 1945 – te, a ubrzo proširila na cijelu FNRJ – „Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita!“  Bio je to apsolut koji se trajno utisnuo u moj dječiji mozak i sve do prije desetak godina nikada nisam posumnjao da su republike bolji oblik vladavine od monarhija. Cijela je moja generacija bila uvjerena da su kraljevine, carevine, emirati, vojvodstva, prevaziđeni društveni sistemi koji su eto, neka fosilizirana iznimka u 20 stoljeću, ali će sigurno nestati u 21 – ome.

Posvuda oko nas

Vidi vraga, monarhije nisu nestale! Tu su posvuda oko nas, stabilnije i bogatije nego ikada. Gledam sastav Vijeća Europe, tu su članice EU, zemlje kandidati,  uz bivše sovjetske republike ima ih 50 – ak. Od toga, 11 su monarhije – Švedska, Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija, Luxembourg, Lichtenstein, Španjolska, Monaco, Ujedinjeno kraljevstvo i Andora.

Sada možete otići na google i wiki pa ćete opaziti da sve ove države (osim Španjolske koja se malo gospodarski zaigrala) imaju BDP veći od 40.000 dolara godišnje po stanovniku!

Probajmo sada naći 10 republika s više od 40.000 dolara po glavi. Francuska, Njemačka, Finska, Švicarska, Austrija, San Marino, Italija (valjda) Irska (jedva), i… ne znam dalje. Sad vidite moju poantu. Od 11 monarhija u Europi, 10 ih je (90%) iznad 40. 000 dolara, a od 39 republika samo 7 (manje od 20%) dostiže taj visoki standard. 

Dobro, reći će mi oponenti, tako je u Europi, ali kada krenete po svijetu, nisu li SAD, Singapore, Kina, Turska, primjer uspješnih država – republika. Ja im kontriram s nekoliko monarhija, npr. Japanom, Australijom, Kanadom, Novim Zelandom, a onda mi ad hoc padne na pamet da je i u islamskom svijetu bolje imati kralja, šeika, sultana ili emira za šefa države, nego predsjednika ili premijera. S moje su strane primjeri  Kuvajta, Katara, Emirata, Bahreina, Jordana, Saudijske Arabije i Maroka, a oni (republikanci) imaju Egipat, Indoneziju, Pakistan, Bangladeš, Afganistan, Irak… Umalo mi ne spočitnuše da sam na njihovoj strani zaboravio ekonomski uspješnu Maleziju, pa se sjetiše da u Kuala Lumpuru stoluje sultan. A mene to podsjeti na Brunei, zemlju od 400. 000 podanika drugog sultana, sultana od Bruneia, koja ima godišnji BDP od 20 milijardi dolara, ergo opet 50. 000 po čovjeku, ženi ili djetetu.

I konačno, dvije najbogatije zemlje svijeta, koje se ovisno o cijenama nafte ili čelika smjenjuju na prvom mjestu sa cca 100. 000 dolara po glavi godišnje, uvijek su vojvodstvo Luksemburg i – Katar gdje vlada šeik Al Thani.

Dajte nove ergumente

No, nije u novcima sve. Moja generacija je mogla percipirati monarhije kao arhaične, antipatične, apsolutističke, nedemokratske ali, pošteno i statistički mjereno, mirnije i stabilnije se živi sa dvorom nego s parlamentom. To je valjda zato, razmišlja stari Goran Milić uvjeravajući onog Gorana od prije 30 – 40 godina – jer monarhije jamče sigurnost, trajnost, kontinuitet društva, zakonodavstva, novca i investicija više od većine republika. U parlamentarnom sistemu, političke stranke često izvode pristaše na ulice da bi povećale pritisak na konkurentske partije i iznudile poželjna riješenja. Ali, tko se vatrom igra, od vatre i strada, pa se često ta strategija odmetne i političari postanu taoci masa koje su razjarili. U monarhiji, na početku takvih pokušaja, suveren signalizira – „to vam neće proći, posljednji potpis je moj“ i svaki neposluh je, zapravo, priznanje državnog udara. Dakle, po meni, taj sedativni posljednji potpis i kontinuitet vladavine daju prednost monarhijama u ovim turbulentnim vremenima kada kapital traži stabilnost i sigurnost, bilo da se deponira, bilo da se investira. A rezultat sam opisao u većem dijelu ove priče. Dajte i vi, poštovani čitatelji, vaše glasove pro i contra, dajte nove argumente ovoj debati.

P.S. I odmah se ograđujem! Ne zagovaram povratak kralja Tvrtka, Tomislava, cara Dušana ili sultana Bajazita, kao ni Karađoređeviće ni Obrenoviće. Čak i da nam obećaju 40. 000 dolara po glavi.      

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike VIJESTI
POPULARNO