To je stvarno ‘ozbiljan slučaj’

Piše: Nihad Murić

Prošle sedmice u Beogradu održani duel Milorad Dodik vs. Čedomir Jovanović o temi “Da li je RS genocidna tvorevina?”, privukao je veliku pozornost medija. Ovom prilikom pokušaću analizirati korišteni politički govor u ovom TV duelu.

Na “nonverbale” govor, koji čini veći dio komunikacije, nećemo se osvrtati, ali ćemo pomenuti da nije bio prisutan “positive Face” kod Dodika, što samo može biti izraz arogancije. Prije svega, da bi se osobni stav mogao argumentirati, treba imati na umu da je “razmišljati” bez “govoriti” moguće, ali “govoriti” bez “razmišljati” je besmisleno. U Koreji, u doba Koguryo dinastije, ovo se pominje kao najvažniji stup komunikacije.

Na početku rasprave vidjelo se da nećemo čuti ništa novo, ali je primjetno da Dodik počinje declamatio i exordium ponavljati kroz cijeli tok rasprave. Prema zabilješkama, jednu rečenicu i sud koji su potpuno netačni ponavlja više od pet puta. Kada jedan predsjednik nešto toliki broj puta ponovi, ili kad uporabi tertium non datur, onda njegov sugovornik gubi sugovornika, a rasprava svoje funkcije.

Probatio i refutatio

Osvrnimo se na argumentaciju: ovdje smo zapazili da u raspravi Dodikovo argumentiranje nije ispunilo nijedan logički modus, pa čak ni modus Barbara, ili jedan etimem, naprimjer, a da ne govorimo o aemulatio, odnosno pokušaju da se sugovornik u debati pređe, demantira, ili da se njegovi navodi isprave, da se postavi jedan neposredan argument.

U svakom središtu iznošenja argumenatā postoji probatio i refutatio, odnosno izvod dokaza, gdje veliku ulogu igra induktivna logika, međutim, kod Dodika to ne postoji. Nalazimo da Dodik pominje pojam “nakaradne” logike, koja mu očito pravi govor takvim, pa mu iz tog razloga u svakom iskazu nema koherencije. To znači da jedna misao nije vezana za drugu i onda dolazi do pucanja iskaza, koji naposljetku postaje besmislen ili tako osmišljen. To je vidljivo na kraju duela, gdje bi se trebao govor realizirati/ostvariti (može i kroz gestiku ili mimiku) pronuntiatio, do toga ne dolazi, nego se planira načeti nova tema o Venecijanskoj komisiji.

Razmišljati bez govoriti je moguće, ali govoriti bez razmišljati je besmisleno.

Da bi se pristupilo analizi argumenata jedne osobe (u ovom slučaju predsjednika Dodika), također je bitno poznavati retoriku sugovornika. Međutim, u ovom slučaju to nije toliko bitno, već je samo važna nacionalnost sugovornika i mjesto debate, što nije tema našeg pisanja, ali se odražava na govor Milorada Dodika.

Stil

O jezičko-stilističkom držanju u govoru nema se što pomenuti, osim da ne ide ka izmicanju velike prezasićenosti (brevitas), dok je ornatus (jezični nakit, ne mislim na ordenje) nepoznat. Ovom se primiče i prekomjerna uporaba razgovornog stila, što nije razina debate u kojoj prisustvo uzima jedan predsjednik, pa tako se, naprimjer, uporabi glagol “otrapiti” i sugovorniku se kaže: “Ne mogu da Vas pohvatam”, ili se prisutnima obraća s “Alo, ljudi!” Ukoliko bi posmatrali što se još zbiva kada se Shema lexeos (forma izražaja) rabi, tada eksplicitno određujemo kategorijsku grešku, pa tako forme maskulina i feminina mijenjaju mjesto kao i jednina i množina.

Argumentum ad ignorantiam

“Obrazloženje kroz neznanje” primjenjuje se tamo gdje se jedna teza ne može dokazati i ostaje neistinita, ali tu tezu osoba ne pominje, već je zaobilazi ili izostavlja. Pa u tom slučaju Dodik iznosi jedan jako aktualan argument “Dobrovoljačka” (pominje ga tri puta), ali ne ide u srž argumenta, jer bi, naravno, trebao navesti neuspjelu avanturu ministarstva pravosuđa zemlje u kojoj debatira. Ali, u međuvremenu, njegov sugovornik sve zaokružuje rečenicom “Hoćete dokazati ono što je nedokazivo”, nakon čega konstantno dolazi do promjene teme.

Primjetno je bilo odmah na početku da se Dodik ne drži teme, što se u tijeku duela savršeno dalo ocijeniti. Ovdje bismo mogli konstatirati da od teme duela ostupaju iskazi “Srbija nije proizvela rat u Bosni i Hercegovini”, “Što ima Srbija tamo?”, ili “Dokle će se Srbija ponižavati?” A kada se načela tema o Kosovu, padaju rečenice tipa „Mogli smo u dogovoru vratiti Sjever u Srbiju“, mada nam nije jasno ko smo to MI?
“Ne identificirajte se s narodom”, replika je koju je prof. dr. Nijaz Duraković uputio bivšem šefu SDS-a. Po svim istraživanjima izjava Milorada Dodika, može se zaključiti da njegove izjave ne odmiču od ovakve vrste. Sve se potvrđuje jednim navodom Čedomira Jovanovića: “Tim jezikom ste govorili ‘91.”

‘Obrazloženje kroz neznanje’ primjenjuje se tamo gdje se jedna teza ne može dokazati i ostaje neistinita.

Dio trenutka kada je razbijenost Dodikova govora kulminirala (ovdje mislimo na trenutak kada govornik više nije u stanju prikriti namjere, već ih koristi kao kontraargument) je kada on pominje da “Beograd nikad nije tražio od nas ponašanje.” Kada se u raspravu upliće riječ “kompezacija”, tu predsjednik odogovara da nije ništa razumio. A da bi priča dobila sliku, pri kraju debate Dodik kaže: “Mislim da sam iznio dovoljno argumenata”, te se poziva na temu duela, o kojoj je malo rekao – puno ponavljao.

Izgledi za genus deliberativum

Što uraditi da se politički govor u Bosni i Hercegovini dovede u red i na razinu dostojanstva?

Za početak, možda je najbolje da predsjednici ili vođe (poput gore navedenog) poslušaju Juliju Timošenko, koja kaže da narodu nisu potrebni jaki i besmisleni komentari te da ne treba pokazivati “radikalni obraz”.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Al Jazeera