Sirija: Odraz ruskih strahova i ambicija

Assad je ranije ovog mjeseca bio domaćin ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu (AFP)

Piše: Janusz Bugajski

Rusija sebe smatra svjetskom silom uprkos tome što se suočava sa unutrašnjim trzavicama koje bi mogle slomiti državu. Slučaj Sirije je najbolji primjer za to kako Moskva nastavlja manevrirati u međunarodnoj areni kako bi projicirala svoje ambicije i suprotstavila se zapadnim interesima kao i težnjama arapskih građana.

Moskva i Peking nedavno su uložili veto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda,  čime je spriječena osuda sirijskih vlasti zbog ubistva civila. Američka ambasadorica pri UN-u Susan Rice izjavila je da je Washington ‘zgrožen’ vetom, dok je Moskva kretala u diplomatsku ofanzivu kako bi pokušala sačuvati režim Bashara al-Assada.

Sirija pruža savršen primjer ruskih strahova i ambicija. Prije svega, Moskva se boji ponavljanja libijskog scenarija u kojem nepopularni diktator biva svrgnut, dok se ostala obespravljena populacija potiče na pobunu protiv svojih autokratskih lidera. Takav val javnog bijesa bi na kraju mogao zahvatiti i samu Rusiju, pa čak izazvati građanski rat. Da bi skrenuo pažnju sa nemira u zemlji, Kremlj opisuje sirijski ustanak kao podrivačko djelovanje Sjedinjenih Država i njenih evropskih saveznika.

Sirijska kriza pokazuje da Moskva ima važnije ciljeve od regionalne stabilnosti ili ‘resetiranja’ odnosa sa SAD-om. Iznad svega, koncentrirana je na razvoj saveza ‘suverenih država’ koje nisu povezane sa NATO-om, EU ili američkom alijansom.

Sirija je prioritet ruske vanjske politike, a veze sa Damaskom su napredovale pod Putinovom vladavinom. Sirija je domaćin posljednje preostale ruske pomorske baze u Sredozemlju, a Moskva je Damasku otpisala skoro tri četvrtine duga kako bi privukla unosne narudžbe oružja. Ubrzo nakon što je Washington 2004. godine uveo sankcije Siriji zbog podrške terorista, Rusija je pristala Damasku prodati znatnu količinu oružja. Naime, Rusija je prodala oružje u vrijednosti od više od milijardu dolara, uključujući antitenkovske rakete  i rakete zemlja-zrak kao i borbeni avion MiG 29/31.

Sirijska kriza pokazuje da Moskva ima važnije ciljeve od regionalne stabilnosti ili ‘resetiranja’ odnosa sa SAD-om. Iznad svega, koncentrirana je na razvoj saveza ‘suverenih država’ koje nisu povezane sa NATO-om, EU ili američkom alijansom. To može uključivati države koje su ili autoritarne ili kvazidemokratske, kapitalističke ili one pod statizmom, sekularne ili klerikalne, velike ili male. Ono što im je zajedničko je otpor američkoj vanjskoj politici.

Veze sa autokratijama

Moskva se postavlja kao neformalni lider ili glasnogovornik regionalnih i globalnih igrača u razvoju, od Kine, Irana do Venecuele, zalažući se za nacionalnu nezavisnost i političko samoopredjeljenje kao primarni zajednički interes protiv navodnih zapadnih nametanja, formuliranih kao promocija demokratije, regionalna sigurnost ili ekonomske reforme.

Razvoj takve multipolarnosti namijenjen je potkopavanju navodne hegemonije Washingtona, čak iako Rusija više nije supersila. Pored uspostavljanja bližih političkih veza i povećanja bilateralne trgovine, Moskva se fokusirala na prodaju oružja i energetske ugovore kako bi poboljšala svoj ugled pouzdanog pružatelja sigurnosti.

U tom kontekstu, grupa BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) se smatra vrijednim sredstvom za ruske vlasti koje ovu grupu mogu koristiti za smanjenje američkog utjecaja među većim i ekonomski dinamičnim nezapadnim zemljama. Moskva se nastoji pozicionirati kao neformalni lider pet glavnih svjetskih tržišta u razvoju, iako će u narednim godinama vjerovatno biti ekonomski slabija od ostale četiri članice BRICS-a.

Ruski zvaničnici teže strateškim vezama sa državama koje mogu služiti za potkopavanje američkih interesa u različitim ključnim regionima, uključujući Bliski istok.

Putinistička Rusija gradi strateške veze sa drugim autokratijama koje cijene snažnu vladu za osiguravanje nacionalnog jedinstva i političkog statusa quo umjesto eksperimentiranja sa nepredvidivom demokratijom, koja u pitanje može dovesti postojeće saveze. Stoga, Moskva održava bliske veze sa državama koje se žele odbraniti od demokratskih transformacija ili narodnih revolucija.

Razvoj bliskih veza sa autokratskim režimima ili odbrana njihove navodno ugrožene nezavisnosti je od strateške koristi za Rusiju. Moskva se opisuje kao vodeća opozicija navodnom američkom hegemonskom globalizmu. Režimima koje Washington i Brisel kritikuju, ona nudi diplomatske i druge oblike podrške, te time promovira njihovu nezapadnjačku orijentaciju. Konkretno, ruski zvaničnici teže strateškim vezama sa državama koje mogu služiti za potkopavanje američkih interesa u različitim ključnim regionima, uključujući Bliski istok.

Rusija, također, nastoji da od Zapada u cjelini, a naročito SAD-a, udalji zemlje koje su tokom svoje postsovjetske transformacije usvojile autoritarne sisteme. Na primjer, Moskva nudi političku podršku vladama u Centralnoj Aziji bez obzira na njihovo stanje ljudskih prava i demokratsko upravljanje, vjerujući da će kritike Zapada poslužiti za podupiranje centralnoazijskih veza sa Rusijom i uklanjanje bilo kakvog utjecaja koji Zapad ima u tim strateški važnim državama.

Kao i za vrijeme Hladnog rata, brojne zemlje van postsovjetskog regiona žele imati koristi od ambicija Moskve. Te koristi uključuju diplomatsku zaštitu, povoljnu trgovinu i ulaganje te prodaju naoružanja, uključujući sofisticirano oružje iz ruskih kompanija. Washington je naročito zabrinut jer je Iran kupio ruske protivavionske raketne sisteme S-300, koji se mogu upotrijebiti za obaranje američkih aviona.

Na Bliskom istoku, putinistička Rusija vodi odlučnu politiku protiv američkog utjecaja, naročito nakon što su ratovi u Iraku i Afganistanu oslabili regionalnu poziciju Washingtona. Moskva podržava Siriju i koristi Iran kako bi potkopala zapadne saveznike u širem području Bliskog istoka. Obje zemlje se smatraju korisnom zaštitom od Washingtona. Rusija je, također, dala legitimitet Hamasu i Hezbollahu, vodećim oružanim islamističkim i antiameričkim pokretima u regionu, pošto ih nije uvrstila u listu terorističkih organizacija, a njihove lidere je pozvala u posjetu Moskvi. U tom strateškom kontekstu, sudbina Assadovog režima će pomoći u određivanju toga da li Rusija zaista može braniti svoje saveznike ili je ipak nemoćna pred domaćom opozicijom i međunarodnim pritiskom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike VIJESTI
POPULARNO