Albanska pustolovina

Nano i Berisha u Tirani 2007.godine (EPA)

Piše: Enver Robelli

Iznenada nam se pojavio Fatos Nano, bivši višegodišnji vođa Socijalističke stranke Albanije (PS). Govorio je iz Londona. Obratio se Albancima s jednom političkom porukom, najavljujući da će se kandidirati – za položaj predsjednika Albanije. Takve ambicije Nano nije skrivao. Odavno se govorilo i govorkalo – ne samo po restoranima Tirane – o njegovom povratku ili, u najmanju ruku, o jednom u nizu njegovih pokušaja povratka u politiku.

Taj političar, kojeg pisac Ismail Kadare u jednoj novijoj knjizi opisuje kockarom te, kao takvim, i opasnim ukoliko mu u ruke padne sudbina zemlje, dakle, Fatos Nano ponovno je među nama.

Izgleda da još uvijek nije zaliječio rane od gubitka čelnog položaja u Socijalističkoj stranci. Izgleda da su osvetnički osjećaji njegov politički orijentir. Izgleda da još uvijek želi držati Albaniju taocem. U toj pustolovini on je sada već dobio indirektnu podršku dviju pudlica premijera Salija Berishe, inače i vođe desno orijentirane Demokratske stranke Albanije (PD).

(Ne)očekivane pohvale Nanou izgledaju tako nevjerojatne imajući u vidu njegov odnos s Demokratskom strankom, tačnije njegov višegodišnji sukob s Berishom, kojeg je izravno krivio za svoj odlazak u zatvor tokom 90-tih. 

Dvoje istaknutih članova Demokratske stranke, Genc Ruli i Edi Paloka, požurili su u pohvalama njihovog nekadašnjeg političkog rivala. Izgleda da je Nano sada postao ženikom u Demokratskoj partiji. Stoga o ženiku, u najmanju ruku javno, treba izreći sve najbolje – isto kao i za mrtve (De mortuis nil nisi bene).

U duhu takve logike, dvoje političara Demokratske stranke himnički su nahvalili su Nanoa kao „iskusnu političku figuru“ te kao političara koji ima „odgovarajući CV [životopis – op. aut.]“ za položaj predsjednika.

Mentalitet kazina

(Ne)očekivane pohvale Nanou izgledaju tako nevjerojatne imajući u vidu njegov odnos s Demokratskom strankom, tačnije njegov višegodišnji sukob s Berishom, kojeg je izravno krivio za svoj odlazak u zatvor tokom 90-tih.

Činjenica da je Berisha isključio mogućnost da njegova Demokratska stranka podrži Nanoa kao kandidata za položaj predsjednika Republike još uvijek nema neku težinu. Nano može biti upotrijebljen kao „trojanski konj“ za izazivanje podjela na ljevici.

Samom je Berishi, ipak, donekle teško govoriti u superlativu o Nanou, kao što to čine njegove pudlice. Jer je Berisha izrazio skroz drukčije mišljenje, tačnije skroz negativno mišljenje o bivšem predsjedniku Socijalističke stranke.

U žamoru i kakofoniji Tirane nije se čulo da Berisha nije obećao iskorjenjivanje korupcije, nego samo njezino snižavanje na prihvatljivu razinu! 

Dana 18. jula 2005., netom nakon što je dobio parlamentarne izbore, Sali Berisha je dao intervju njemačkom listu Der Spiegel. U tadašnjoj je izbornoj kampanji prevladavala jedna tema: korupcija pod vladavinom Fatosa Nanoa, mentalitet kazina u upravljanju državom. Protiv takvog mentaliteta najglasniji je bio Berisha. I zbor oko njega.

Vođe Demokratske stranke, onomad, nisu pokazivali nimalo škrtosti u davanju velikih obećanja. „Borit ćemo se protiv ovog i onog zla“, govorili su uvjereni i prpošni. Albanci su bili umorni od Nanouovog režima. Dali su glas i poklonili povjerenje Demokratskoj stranci. U Der Spiegelu, Berisha je kazao: „korupcija je astronomski narasla od 1997. godine. Ja ću je tokom dvije do tri godine sniziti na prihvatljivu razinu, u tom pogledu će biti novih zakona. Vlast se ne smije koristiti kako bi se preko noći postalo bogatim; ministri trebaju prodati svoje firme. Ukinut ćemo sve monopole u Albaniji koji su bili pod zaštitom vlade“.

U žamoru i kakofoniji Tirane nije se čulo da Berisha nije obećao iskorjenjivanje korupcije, nego samo njezino snižavanje na prihvatljivu razinu! Kada bi to izrekao neki političar bilo koje zemlje s konsolidiranom demokratijom, on ne bi nikada dobio glasove građana. U Albaniji, pak, političari mogu biti iskreni čak na najbizarniji način.

Nano je vlasnik jednog helikopterskog prijevoznog poduzeća, čiji su glavni klijenti najzloglasniji trgovci drogom u Albaniji. 

Kako stoje stvari u Albaniji s ukidanjem monopola tokom posljednjih godina? Neovisni poznavatelji političkih i ekonomskih prilika kažu kako su monopoli prešli iz ruke socijalističkih oligarha u ruke ljudi koji su bliski s aktuelnom vlašću. Iz tih monopola ušićare ponešto i novinari bliski vlastima; ukoliko sutra na vlast dođe Socijalistička stranka, tada će medijskom scenom zavladati drugi publicistički sekundanti. I ti će tražiti nagradu za višegodišnje zalaganje – ne za neko bolje upravljanje, već za osobne probitke.

Kockar i diler droge

Iz perspektive 2011. godine još zanimljivije, pak, izgleda mišljenje o Fatosu Nanou koje je Berisha izrazio 2005. u Der Spiegelu. Na postavljeno pitanje treba li uhapsiti Nanoa zbog toga što je on izgradio koruptivni sistem, Berisha je izjavljivao: „Ne ostavlja se dobar dojam ukoliko se hapsi budući opozicioni lider, premda Nanou ništa nije draže od uloge žrtve.

Rama: U Prištini pokazao domoljublje [EPA]

U najmanju ruku po tom pitanju Rama bi trebao pokazati osjetljivost, stoga što godinama optužuje Berishu za krađu glasova. Rama je požurio nahvaliti i tender za izgradnju autoceste od Vrbnice [granice Kosova s Albanijom – op.prev.] do granice sa Srbijom. Na Kosovu je općepoznato kako je taj tender bio najnetransparentniji tender u ionako mračnoj historiji tenderâ u toj zemlji.

Sloboda nosi sa sobom i jednu slabost: ona omogućuje i političkim dilerima da zavladaju javnom raspravom te istu i okaljaju. Na albanskom je prostoru danas najjeftinija roba domoljublje. 

Na tržištu albanskog turbo-domoljublja sada pokušavaju doprijeti i novi konkurenti poput Kreshnika Spahiua, inače zvaničnika koji snosi velik dio odgovornosti za bijedno stanje u albanskom pravosuđu s obzirom da on već četiri godine obavlja dužnost potpredsjednika Visokog sudbenog vijeća.

Malo prije nego mu istekne mandat on je pronašao novu oblast djelovanja: obilaženje albanskih kasaba i brda na Balkanu uz isticanje pseudopatriotskih rekvizita. Apsurdno je, pa čak i uvredljivo, kada Spahiu tumara Kosovom ne bi li oživio navodne nacionalne osjećaje Albanaca. Na Kosovu? Pa gdje nađe baš Kosovo, tamo gdje još od vremena potpadanja pod srpskom vlašću 1912. žrtvovati se za zastavu, za albanske škole, za slobodu, za građanska prava, bila je najmanja žrtva koju su ljudi bili spremni podnijeti.

Spahiu u Prištini

U proljeće ove godine Spahiu je potrčao u Prištinu kako bi susreo čak jednog rusko-kavkaskog oligarha i mazu Hashima Thacija, koji je umišljao da je predsjednik Kosova [riječ je o Behgjetu Pacolliju – op.prev.]. Razgovarala su ta dvojica šibicara o jačanju albanskog faktora na Balkanu.

Sloboda nosi sa sobom i jednu slabost: ona omogućuje i političkim dilerima da zavladaju javnom raspravom te istu i okaljaju. Na albanskom je prostoru danas najjeftinija roba domoljublje. Zapravo, igra domoljubljem.

„Slobodu smo tražili i slobodu ćemo imati, ali osobnu i kolektivnu savjest nismo nikada imali“, napisao je skadarski odvjetnik Muzafer Pipa kojeg je strijeljao režim Envera Hoxhe. Te riječi domoljuba iz Skadra zvuče kao da su izrečene danas, a ne prije pola stoljeća. (Preveo: Xh. Shehu)

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike VIJESTI
POPULARNO