Poruka optimizma susjedstvu iz Hrvatske

U narednom razdoblju na Balkanu je moguć optimistički scenarij (EPA)

Piše: Davor Gjenero

Iako su na parlamentarnim izborima prije mjesec i pol dana, početkom decembra, euroskeptici potučeni do nogu, a tek je manje od pet posto izabranih zastupnika u parlamentu moguće definirati i kao euroskeptike (to su ujedno oni zastupnici čije stranke ne pripadaju “ustavnom luku”), nekoliko dana prije održavanja referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji stvorena je atmosfera u kojoj se činilo da bi referendumski ishod mogao biti neizvjestan. Istraživanja javnog mnijenja najavljivala su, doduše, solidnu proeuropsku većinu, ali iz medija, internetskih foruma, pa i iz razgovora s “običnim ljudima” stvarao se dojam kao da su raspoloženja “za” i “protiv” pristupanja Hrvatske EU izjednačena.

Ovakva je slika u dobroj mjeri generirana ozbiljnom krizom javnih medija u Hrvatskoj. Euroskepticizam dijela kreatora medijske scene u Hrvatskoj tek se nevješto prikrivao strategijom “prava na ravnopravni pristup obiju strana”. Na taj je način skupina posvemašnjih marginalaca, bez respektabilnih građanskih karijera, a tradicionalno neuspješnih u političkoj areni, bila tretirana ravnopravno s nacionalnom intelektualnom elitom, ključnim ljudima izvršne vlasti i prvacima demokratskih parlamentarnih stranaka.

Glasno, a ne jasno

U takvoj atmosferi, u kojoj je, slično kao u seoskoj krčmi, odlučujuća u argumentaciji bila glasnoća, a ne istinitost i jasnoća stavova, intelektualna se elita osjetila nepotrebnom i uglavnom se povukla. Agresivnost, naklonjenost dijela medija i evidentno postojanje relevantnoga budžeta kampanje pokazali su da su protivnici hrvatskoga pristupanja EU snažno poduprti od strane utjecajnih podzemnih kapitalskih i paraobavještajnih centara, čiji repovi još uvijek postaju uočljivima u svakoj predizbornoj kampanji u Hrvatskoj. Ipak, nitko od tih moćnih aktera nije otvoreno nastupio.

Odaziv na referendum nije tako loš kao što se to nastoji prikazati.

Igra s umanjivanjem značenja referenduma, na kome su dvije trećine hrvatskih birača, unatoč takvoj uspostavljenoj medijskoj slici, glasovale za pristupanje EU, nastavljena je i nakon referenduma. Sad je argument kako je, navodno, neznatan broj birača izašao na referendum, pa da je na njemu izražena volja samo manjine u biračkom tijelu. Kao prvo, u političkoj se teoriji uvijek podrazumijevalo da političko tijelo sačinjavaju samo oni birači koji sudjeluju u izbornom (u ovom slučaju referendumskom) procesu. Osim toga, odaziv na referendum nije tako loš kao što se to nastoji prikazati. Doduše, 43 posto upisanih birača, koji su se odazvali referendumu u Hrvatskoj, manje je od najslabijega referendumskog odaziva u zemljama koje su 2004. pristupile EU (Mađarska s oko 45 posto), ali ako iz ukupnog broja izostavimo hrvatske državljane u “dijaspori” (uglavnom one koji su državljani Bosne i Hercegovine, a Tuđmanov režim im je dodijelio hrvatsko državljanstvo zbog svojih “planova” s Bosnom), koji su uglavnom apstinirali na referendumu, odaziv u Hrvatskoj raste na 47 posto. Dodamo li tome da su hrvatski popisi birača nesređeni i da dio upisanih birača zapravo ne živi u Hrvatskoj, moguće je pretpostaviti da je realan odaziv na referendum bio nešto viši od 50 posto, što je još uvijek skromno, ali je u prosjeku odaziva u svim novim članicama koje su provodile referendum o pristupanju EU.

Igra s pozitivnim rezultatom

Politički koncept relativizacije uspjeha referenduma o hrvatskom pristupanju EU nije bezazlen. Naime, njegov je cilj uspostaviti uvjerenje kako je hrvatska euroatlantska politika upitno legitimna, a ako je upitan sam legitimitet članstva Hrvatske u europskoj integraciji i euroatlantskim strukturama, onda je upitan i svaki hrvatski politički angažman u tom okviru. Zanimljivo je da prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja minimalan dio hrvatskih državljana koji podupiru pristupanje Hrvatske EU to čini zato što misle da će nakon pristupanja Hrvatska moći uvjetovati pristupanje susjeda – Srbije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, i to time da te države najprije učine koncesije prema Hrvatskoj u bilateralnim odnosima.

Politički koncept relativizacije uspjeha referenduma o hrvatskom pristupanju EU nije bezazlen.

Međutim, velika većina euro-entuzijasta u Hrvatskoj doista prihvaća europska načela i smatra da EU predstavlja okvir u kome je moguće odnose među državama uspostaviti u skladu s “igrom s pozitivnim rezultatom”, a ne prema “igri nulte sume” u kojoj uvijek jedna strana može dobiti samo onoliko koliko druga gubi. Euro-entuzijasti zato drugom najboljom viješću uvečer 22. januara, nakon objave da su dvije trećine hrvatskih državljana koji su izašli na referendum glasovale za pristupanje EU, smatraju činjenicu da su proeuropski internetski forumi na Balkanu bili zatrpani čestitkama dobronamjernih državljana susjednih država Hrvatskoj. Jednako je važno da su te čestitke brojne i da pokazuju bolju stranu Balkana, onu koju su dominantne politike često uspješno prikrivale, ali i da su u Hrvatskoj te čestitke građana susjednih država doživljene kao nešto važno.

Dominacija ‘šutljive većine’

Pristupanje Hrvatske u EU može biti dobra vijest za susjedne države, ali samo ako hrvatska “šutljiva većina”, ona koja je u kampanji pred referendum bila gotovo posve nečujna i nadglasana od zagovornika starih politika, koji su sada u formi euroskepticizma samo nastojali ponuditi stare sadržaje, svoje prioritete u narednom razdoblju nametne kao dominantne. Oni koji nastoje tvrditi da referendum nije legitiman, jer da se na njega odazvao “zanemariv” broj građana, to čine zato jer bi željeli dokazati kako je politika, poduprta na referendumu – ona koja u odnosu sa susjedima želi i “igru s pozitivnim rezultatom”, u Hrvatskoj manjinska te da nije odnijela dvije uzastopne pobjede – na izborima i na referendumu, pa da zato izvršna vlast nema prava punom snagom krenuti u euro-integracijsku kampanju na Balkanu. Vjerojatno nije slučajno da su za svoju hrvatsku nacionalističku subraću prvi našli razumijevanja upravo njihovi istomišljenici u susjedstvu, pa zagovornici nacionalističkih politika u tim državama tvrde isto što i hrvatski eurofobi, kako navodno “rezultat referenduma u Hrvatskoj nije legitiman, jer je zanemariv broj građana sudjelovao u referendumskom postupku”.

Svi protagonisti koncepta ‘trećeg entiteta’ u Bosni i Hercegovini među hrvatskim političarima bili su u eurofobnom političkom bloku.

Dobro je da su nacionalisti s obje strane hrvatskih granica pomalo u strahu, jer to govori da je u narednom razdoblju na Balkanu moguć optimistički scenarij. Porazom eurofoba i onih koji bi uspostavljali nekakav hrvatski regionalni “imperijalizam”, poražena je i politička frakcija sklona konceptu diobe Bosne i Hercegovine. Svi protagonisti koncepta “trećeg entiteta” u Bosni i Hercegovini među hrvatskim političarima bili su u eurofobnom političkom bloku. Sir Paddy Ashdown, nažalost, ima pravo kad govori o tome kako Dodikova politička skupina Bosnu sustavno čini disfunkcionalnom, kako bi legitimirala njen raspad, ali nije u pravu kad ocjenjuje da je u Hrvatskoj pragmatično prihvaćen koncept trećeg entiteta. Doduše, Dodikovi lobisti u hrvatskim medijima imaju određen utjecaj i nastoje tvrditi kako je manji bosanskohercegovački entitet, poput Horacijeva “spomenika”, trajniji od mjedi i kako njegovo dokidanje ne bi prihvatila niti Rusija, tradicionalno prepoznata pokroviteljica, ali niti SAD, koje po ovim teorijama nisu samo tihi pokrovitelj, nego i kreator takva entiteta.

Posebna ‘traka’ za BiH

Međutim, ona često neprepoznata, ali uvjerljiva većina u hrvatskom političkom tijelu, ali i u parlamentarnoj areni, recept za održanje Bosne i Hercegovine vidi jednako kao što ga vidi, na primjer, Zdravko Grebo, u posebnoj “traci” za europsku integraciju Bosne i Hercegovine. Hrvatski političari, intelektualna elita i protagonisti građanskoga društva naučili su, metodom vlastite kože, da su izgradnja demokratskih institucija, poboljšanje stanja u pravosuđu, suočavanje s korupcijom i sve ono što balkanska društva moraju napraviti da bi usvojila temeljne demokratske standarde ostvarivi tek u okviru procesa što ga se pretenciozno naziva “pregovorima”. Naime, otkad su Švedska, Finska i Austrija pristupile EU 1995. godine nema više govora o pregovorima, o međusobnom usklađivanju acquisa EU i zemalja koje pristupaju, nego se radi o procesu učenja, provođenja reformi i harmonizacije sustava država koje pristupaju EU s europskom pravnom baštinom. Tek kad započne taj tip fokusiranoga pritiska moguće je stvoriti pretpostavke za efikasnije i politički neovisno pravosuđe, krivičnom progonu ispostaviti i najviše državne funkcionare, prevladati probleme u odnosima sa susjedima koji su se činili nerješivima…

Brza europeizacija susjedstva jedna je od važnih političkih želja hrvatskih građana koji su izašli na referendum.

Time što su dvije trećine hrvatskih građana koji su izašli na referendum poduprle pristupanje Hrvatske EU veliku pobjedu ostvarile su i proeuropske snage u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji… Brza europeizacija susjedstva jedna je od važnih političkih želja tih hrvatskih građana, a oni koji nastoje umanjiti značenje toga hrvatskog glasa isti su oni koji priželjkuju napetosti sa susjedima i izolaciju zemalja Zapadnog Balkana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne prestavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera