Dokument: Žalba Ustavnom sudu BiH

Na osnovu člana 71. a u vezi sa članom 15.st.1.b. Poslovnika Ustavnog suda BiH, a po Zaključku Kluba vijećnika Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara  broj:01-16-15/11-30   od 20.07.2011 godine, podnosim

ZAHTJEV

Za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

broj: U-9/09 od 26.11.2010 godine (Službeni glasnik BiH 48/11 od 16.06.2011 godine)

Istorijat:

Naprijed navedenom presudom Ustavni sud BiH je, između ostalog, razmatrao prigovor apelanta da odredbe člana 19.4. Izbornog zakona i člana 17. Statuta Grada Mostara uspostavljaju izborne jedinice sa značajno različitim brojem glasača, što po mišljenju apelanta dovodi do različite vrijednosti pojedinih glasova čime se navodno krši princip jednakog prava glasa iz člana 25.b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Utvrđujući značajnu razliku birača u pojedinim izbornim jedinicama Ustavni sud je utvrdio da je takvo stanje neustavno te da ta neustavnost proizilazi iz dvije odluke:

a) zasnivanju granica izbornih jedinica  direktno na granicama bivših gradskih područja i

b) odluke da se isti broj vijećnika dodjeli svakoj od tih izbornih jedinica.

Usvajajući apelaciju u ovom dijelu, Ustavni sud smatra da obje odluke proizlaze iz želje za administrativnom jednostavnošću prije nego što su to potrebne, razumne ili proporcionalne mjere za razvoj strukture podjele vlasti ili multietničke zajednice u Mostaru.

Prema tome, Ustavni sud smatra da varijacija na ovoj ljestvici ne može biti opravdana u smislu da je potrebna ili proporcionalna bilo kojem legitimnom cilju. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da odredbe člana 19.4. stav 2. Izbornog zakona i člana 17. stav 1. Statuta u dijelu u kojem glasi: «U svakom gradskom području se biraju po tri (3) vijećnika» nisu u skladu s članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava, Ustavni sud se jasno izjasnio u tačci 78. Odluke da nije odlučivao niti je bilo neophodno da odlučuje da li je u Izbornom zakonu BiH sadržan princip da izborne jedinice moraju imati podjednak broj glasača kao i da li je isti zasnovan na temeljnom principu «jedna osoba, jedan glas», koji je inherentan u svim većinskim demokracijama, a kako je to tvrdio apelant. Izbjegavajući da se izjasni o prednjim principima, sud je izbjegao da se uopšte izjasni o principima na kojima je zasnovan Izborni zakon BiH.

Upravo zato što nije utvrđivao niti razmatrao principe Izbornog zakona BiH, Ustavni sud nije razmatrao položaj Grada Mostara unutar cjelokupnog izbornog sistema u Bosni i Hercegovini, a samim tim ni sve relevantne činjenice potrebne za valjanu odluku u ovoj pravnoj stvari. Naime, ako su odredbe koje se odnose na Grad Mostar u skladu sa osnovnim principima Izbornog zakona i ako se ti principi primjenjuju i za druge ili iste nivoe vlasti, onda eventualna neustavnost principa i rješenja za Grad Mostar dovodi do neustavnosti Izbornog zakona i za druge nivoe vlasti i obratno, ako su ista rješenja ustavna za druge ili iste nivoe vlasti onda su ustavna i za Grad Mostar. Izbjegavajući da se izjasni o ustavnosti principa Izbornog zakona i razmatrajući Grad Mostar izvan konteksta tih principa kao izdvojen slučaj Ustavni sud je od Grada Mostara ponovo napravio grad-slučaj dovodeći ga u novi neravnopravan položaj obzirom da je svojom odlukom dozvolio mogućnost da se desi da ono što je ustavno za sve druge nije ustavno za Grad Mostar odnosno obratno. Ako se zauzeti stavovi odnose na Grad Mostar onda se moraju odnositi i na sve druge izborne jedinice i nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini. Stoga Ustavni sud ne može i ne smije izbjeći da raspravlja o Mostaru u svjetlu cjelokupnog Izbornog zakona i rješenja koja su zauzeta za sve nivoe vlasti obzirom da se samo tako može ojačati ustavni položaj svih nivoa vlasti.

Pored toga, ako bi Ustavni sud i nakon razmatranja ovog zahtjeva ponovo zauzeo identično stajalište, smatrajući da je omjer glasača u izbornim jedinicama neustavan i da dovodi do neravnopravnosti glasača i nejednake vrijednosti glasova, onda mora biti sasvim jasan u tome o kom omjeru se radi posebno kod priznanja samog suda o neodređenosti takvog kriterija. Naime, kod nametnute obaveze da se uspostave nove izborne jedinice, Ustavni sud mora biti sasvim jasan u pogledu kriterija i omjera u kojim se zakonodavno tijelo mora kretati kako bi uspostavilo izborne jedinice koje bi Ustavni sud prihvatio kao ustavne i valjane. U suprotnom one se nikada neće moći uspostaviti ili će svaka nova eventualna uspostava dovoditi do novih sporova i ocjena ustavnosti  što će zasigurno dovesti do novih turbulencija i produžene pravne nesigurnosti. U krajnjem to će nužno dovesti do novog nametanja rješenja od strane OHR-a što je i evidentni krajnji cilj ove odluke.

Ovo je vidljivo iz toga što su obadvije odluke, i dio izbornog zakona koji se odnosi na Grad Mostar i dio koji se odnosi na Statut Grada Mostara nametnuti od strane OHR-a i nisu usvojeni od domaćih predstavničkih tijela. To znači, da i pored nametnute obaveze Parlamentu i Gradskom vijeću jedini nadležan da donese novu odluku i izmjeni postojeću odluku OHR-a je sam Visoki predstavnik. Istina to može uraditi i predstavničko tijelo ali samo ako prethodno usvoji nametnutu odluku OHR-a a to je sada nemoguće jer je takvu odluku Ustavni sud, osporenom odlukom, proglasio djelomično neustavnom!!!

Utvrđujući postojanje povrede Ustava BiH, Ustavni sud je utvrdio obavezu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine te Grada Mostara da izvrše promjene Izbornog zakona odnosno Statuta Grada. Na ovaj način Ustavni sud je prekoračio svoja ovlaštenja jer je utvrdio obavezu koju ni Parlamentarna skupština ni Gradsko vijeće Grada Mostara ne mogu izvršiti jer za to nisu nadležni, niti je Ustavni sud nadležan da im tu obavezu nametne.

S druge strane Ustavni sud jeste nadležan da utvrdi postojanje neustavnosti (razlozi su dati u presudi), ali pošto isti ne može nikome nametati obavezu promjene odluke Visokog predstavnika to je isti mogao samo poništiti dio eventualno neustavne odluke i time automatski vratiti stanje na ono koje je postojalo prije odluke Visokog predstavnika i koje je bilo potvrđeno kao ustavno i kao takvo bilo ugrađeno u federalni i kantonalni ustav.

Pored toga, obzirom da je ovakav stav Ustavnog suda dignut na nivo principa, jer je neustavnost ustanovljena u odnosu na član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, to će primjena ovog stava nužno zahtjevati usklađivanje i razmatranje u parlamentu svih izbornih jedinica a to će opet od Ustavnog suda zahtjevati sasvim jasne kriterije za uspostavu novih izbornih jedinica po striktnom ili približnom kriteriju “jedan čovjek-jedan glas”. Obzirom na ovakvu odluku omjer te “približnosti” može odrediti samo Ustavni sud.

Ovo je samo dio razloga zbog kojih smatramo da je preispitivanje pomenute presude nužno. Svako izbjegavanje davanja jasnih odgovora nužno će dovesti do novih zahtjeva za ocjenu ustavnosti odredbi koje se odnose kako na druge jedinice lokalne samouprave tako i na ostale nivoe vlasti. Kao što će se vidjeti iz podataka i analiza koje sud nije imao u vidu, obzirom da se samo djelomično bavio pitanjem navodne nejednake vrijednosti glasova, zauzeti stav iz sporne odluke se odražava na ustavnost cjelokupnog izbornog sistema na svim nivoima.

Razlozi:

Odmah na početku treba reći da se član 25. Pakta o političkim i građanskim pravima ne primjenjuje sam nego uvijek u vezi sa članom 2. istog.

Član 25.

Svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije pomenute u članu 2. i bez neosnovanih ograničenja:

a) da učestvuje u upravljanju javnim poslovima, bilo neposredno, bilo preko slobodno izabranih predstavnika;

b) da bira i da bude biran na povremenim istinskim, opštim, jednakim i tajnim izborima, koji obezbeđuju slobodno izražavanje volje birača;

c) da bude primljen, pod opštim jednakim uslovima, u javne službe svoje zemlje.

Također, Ustavni sud je u svojoj presudi jasno naznačio da ne postoje povrede Ustava BiH vezane za diskriminaciju opisanu u članu 2. Pakta. Dakle, samostalno ispitivanje povrede člana 25. Pakta moglo se vezati zamo za “neosnovana ograničenja” pomenuta u čl.25. i u kom pogledu se izjasnio i sam Ustavni sud , mada, kako ćemo vidjeti, „neosnovana ograničenja” koja je sud razmatrao za Grad Mostar postoje na svim nivoima vlasti.

U tom smislu treba naglasiti da Bosna i Hercegovina ima složeni sistem koji podrazumjeva tri konstitutivna naroda na cijelom teritoriju, dva entiteta od kojih jedan ima 10 kantona te distrikt Brčko kao i jedinice lokalne samouprave općine i gradove na cjelom teritoriju.  Stoga je sasvim jasno da izborni sistem mora odražavati sve ove elemente te u skladu s tim i određivati ograničenja. Dakle, osnovanost ograničenja u izbornom zakonu uvijek mora polaziti od naprijed navedenih ustavnih premisa naprijed navedenog složenog sistema. U postojećem izbornom zakonu ova ograničenja su uvedena na svim nivoima vlasti kako bi se zadovoljili principi zastupljenosti konstitutivnih naroda, teritorijalne zastupljenosti i zastupljenosti političkih partija, tako da su neka ograničenja na višim ili nižim nivoima vlasti jača nego u slučaju Grada Mostara.

A) Prema članu 9.1. Izbornog zakona BiH, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH se sastoji od 42 člana i to 28 se bira sa teritorije FBiH a 14 sa teritorije RS. Dakle, omjer 2:1 je utvrđen u odnosu na izbornu jedinicu pri čemu očigledno to nije urađeno na osnovu površine teritorije (51:49) a nije ni na osnovu veličina biračkog tijela nego je broj fiksiran neovisno od toga.

Kada se izvrši analiza izbornog sistema unutar Federacije BiH i Republike srpske te poređenje, po istom principu i na način kako je to uradio Ustavni sud za izborne jedinice Grada Mostara , onda se vidi da ni u FBiH a ni u RS broj zastupnika za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH nije srazmjeran broju glasača odnosno vrijednost glasa u pojedinoj izbornoj jedinici nije ista pa čak ni približna.

Tako je  u izbornoj jedinici 4. za jedno poslaničko mjesto potrebno 19.785 glasova više nego za poslaničko mjesto u izbornoj jedinici 3. Ova disproporcija se rješava putem 7 kompenzacionih mandata.

Prema čl. 1.1.a tač.7. Izbornog zakona “Kompenzacijski mandati” podrazumijevaju mandate koji se raspodjeljuju na liste političkih stranaka ili koalicija prema broju dobivenih važećih glasova i služe da kompenziraju nedovoljnu proporcionalnost na nivou entiteta, a koja nastaje sabiranjem rezultata za pojedine višečlane izborne jedinice u entitetu. Kao što će se kasnije vidjeti, na identičan način se riješava nedovoljna zastupljenost i u Gradu Mostaru.

U RS-u je navedena razlika u “vrijednosti” jednog glasa još izraženija. Naime tamo postoje 3 izborne jedinice sa različitim biračkim tjelom s tim da svaka jedinica daje jednak broj poslanika (Čl.9.11. Izbornog zakona). U izbornoj jedinici 1. za jedno poslaničko mjesto potrebno 83.254 glasa više u odnosu na izbornu jedinicu 3. Odnosno za isti broj mjesta (3) u izbornoj jedinici 1 glasa  249.764 glasača više u odnosu na izbornu jedinicu 3 dok u izbornoj jedinici 2 glasa više 89.764 glasača. I ovdje se ta razlika ublažava sa 5 kompenzacionih mandata .

Obzirom da se radi o izborima za isto predstavničko tijelo, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, tada je dozvoljena i dalja analiza tj. poređenje vrijednosti glasa za jedno poslaničko mjesto u FbiH i u RS-u pa je naprijed navedena razlika još veća. Naime, u izbornoj jedinici br.1 u RS-u za jedno poslaničko mjesto je potrebno 178.028 glasova a u FBiH u izbornoj jedinici 82.988 br.2 treba glasova.

Dakle, slijedeći kriterij Ustavnog suda na ne postoji ni približna vrijednost glasa u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

B) Vidljivo je da je Brčko district priključen Federaciji BiH i daje eventualne zastupnike u okviru kvote koja pripada poslanicima sa teritorija federacije . Slijedeći stav Ustavnog suda u pogledu Centralne zone Grada Mostara ovo bi rješenje bilo neustavno i Brčko Distrikt bi morao dati svoje posebne poslanike kao zasebna Izborna jedinica. S druge strane on je toliko mali kao izborna jedinica da ne bi trebao uopšte postojati, dok s druge strane on predstavlja zasebnu teritorijalnu jedinicu i zasebnu ustavnu kategoriju. Naime, kako Brčko Distrikt nije dio Fedracije BiH to ne bi ni mogao biti zastupljen u kroz kvotu federalnih zastupnika . S druge strane, ako bi se prihvatio stav ustavnog suda iz presude za Mostar za Centralnu zonu, Brčko Distrikt ne bi mogao imati ni svoje poslanike jer je suviše mali po broju glasača . Međutim, on je na sličan način, kao što je Centralna zona predstavljena kroz listu za cijeli grad, predstavljen u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH kroz kvotu poslanika sa teritorije FBiH.

C) Prema članu 9.12 Izbornog zakona Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH se bira iz naroda kao izborne jedinice s tim da broj delegata ne zavisi od broja glasača. Naime isti se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije Bosne i Hercegovine (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).

Dakle, Predstavnički dom PSBiH sastavlja se od poslanika iż dva entiteta i distrikta u proporcij 2:1 neovisno od veličine biračkog tjela, sa izrazito različitim brojem glasača po pojedinim izbornim jedinicama unutar entiteta a koja razlika se umanjuje kompenzacionim mandatima, te uz učešće distrikta kroz izbornu kvotu za federaciju. S druge strane Dom naroda uopšte ne ovisi od broja glasača jer mu je osnova za izbor konstitutivni narod kao kategorija koja ne ovisi od broja njegovih pripadnika. Upoređujući ga sa sistemom izbora u Gradu Mostaru i izrečenim stavovima suda jasno je da je ovaj sistem je znatno nazadniji od onog koji važi za Grad Mostar.

U analizi entitetskih predstavničkih tijela dolazi se do identičnih pokazatelja obzirom da se isti formiraju na sličnim principima.

FEDERACIJA BIH

D) Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH ima 98 poslanika, s tim da su 23-27 % mandata kompenzacioni. Pored toga je slično kao u Mostaru utvrđeno da je minimalni broj poslanika iz svake izborne jedinice 3 a maksimalni 15.

U izbornoj jedinici 7 kod izbora održanih 2006.g. trebalo za jedno poslaničko mjesto 14.031 glasova više u odnosu na izbornu jedinicu 12. tj. omjer za jedno poslaničko mjesto je 30.898 : 16.867 što praktično znači da bi Izborna jedinica 12 imala pravo na maksimalno jedan mandat. Međutim, kako je propisano da svaka Izborna jedinica mora imati minimalno 3 mandata to se ova razlika sanira kompenzacionim mandatima.

Dakle ovaj sistem se skoro uopšte ne razlikuje od sistema nametnutog za Grad Mostar od strane Visokog predstavnika.

E) Kantonalna zakonodavna tijela biraju 58 delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, u fiksno određenom broju neovisno od brojnosti pojedinog naroda uz 7 iz kategorije ostalih po formuli ( 17 :17 : 17 : 7) .

Dakle ni ovde ne postoji jednakost glasa ako se gleda na glasača kao fizičku osobu ali postoji ako se prihvati da je u ovom slučaju “narod” Izborna baza.

REPUBLIKA  SRPSKA

F) Narodna skupština Republike Srpske sastoji se od 83 narodna poslanika, koje neposredno biraju birači upisani u Centralni birački spisak da glasaju za Republiku Srpsku. Određeni broj poslanika bira se iz višečlanih izbornih jednica prema formuli proporcionalne zastupljenosti iz člana 9.5 Izbornog zakona. Kompenzacijski mandati dodjeljuju se sa teritorije Republike Srpske kao cjeline u skladu sa članom 9.6 ovog Zakona. Narodna skupština Republike Srpske utvrđuje, na osnovu smjernica iz člana 11.2 ovog Zakona, broj mandata i granice višečlanih izbornih jedinica, te broj kompenzacijskih mandata.

Najmanje četiri člana svakog konstitutivnog naroda bit će zastupljeno u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

U ovom slučaju vrijednost glasa je najpribližnija, ali su s druge strane rezultati u sastavu predstavničkog tijela najgori i nisu sigurno ono za čim teži Ustav BiH. Naime, u RS-u je razlika u zastupljenosti pojedinih naroda drastično velika u odnosu na proklamovane ustavne principe i sigurno ne odražava stavove Ustavnog suda o konstitutivnosti iz odluke br.U-5/98. Dakle, upravo analiza ovih izbornih sistema u RS-u pokazuje koliko je nužno i opravdano uvoditi ograničenja u sistemu “jedan čovjek jedan glas” a što se posebno vidi iz analize Grada Banjaluke koja slijedi..

Sastav Vijeća naroda Republike Srpske zasniva se na paritetu tako da svaki konstitutivni narod ima isti broj predstavnika.

Vijeće naroda Republike Srpske sastoji se od 28 delegata, osam iz reda bošnjačkog, osam iz reda srpskog, osam iz reda hrvatskog naroda i četiri iz reda ostalih i nije ovisno o broju glasača (čl.11.10). U ovom dijelu zapažanja su identična kao u slučaju Doma naroda FBiH.

G) Kada se  postavlja pitanje opravdanosti pojedinih ograničenja onda je potrebno izvesti jasnu paralelu između pojedinih rješenja za gradove u BiH.

Grad Banjaluka izrazito preferira sistem “jedan čovjek jedan glas” sa samo jednim izuzetkom a to je da je jedno mjesto u Gradskom vijeću od 31 poslanika predviđeno za predstavnika nacionalnih manjina. Dakle, ovaj sistem nema zagarantovane pozicije za predstavnike konstitutivnih naroda, pa isti, zbog posljedica etničkog čišćenja i nisu zastupljeni u Gradskom vijeću Grada Banjaluke. U sadašnjem sazivu Grad Banjaluka ima samo jednog predstavnika ostalih dok sus vi ostali poslanici srpske ncionalnosti. Ovakav izborni sistem ni u kom slučaju ne odražava stav Ustavnog suda izrečen u presudi citiramo:

“Osim toga, Odlukom Ustavnog suda broj U 5/98 je nedvojbeno rečeno da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati konstitutivni na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, te da su neustavne odredbe entitetskih ustava koje takvu konstitutivnost isključuju. Također, u navedenoj odluci konstatirano je: „[…]globalni cilj Dejtonskog mirovnog sporazuma je da osigura povratak izbjeglica i raseljenih lica njihovim domovima i da na taj način ponovo uspostavi multietničko društvo koje je postojalo prije rata bez ikakvih teritorijalnih podjela sa etničkim predznakom[…]“ (ibid., stav 73).

26. Navedeni ustavni princip multietničnosti Bosne i Hercegovine, odnosno konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, koji je detaljno razrađen u citiranoj odluci Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, mora se dovesti u vezu sa osporenim odredbama Statuta, s obzirom da svi niži pravni akti na teritoriji Bosne i Hercegovine moraju biti usklađeni s Ustavom Bosne i Hercegovine, kao najvišim pravnim aktom.

28. U prilog ovoj tvrdnji Ustavni sud se poziva na svoju praksu iz Odluke o konstitutivnosti broj U 5/98 od 1. jula 2000. godine, kojom je proglasio neustavnim odredbe entitetskih ustava kojima se ne poštuje ustavni princip kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koji proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjujući bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, kao i svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju segregacijom zasnovanom na teritorijalnom razdvajanju.”

Da apsurd bude veći, u svojoj odluci br.U-4/05 Ustavni sud je razmatrao poziciju Srba u Gradu Sarajevu. Tom prilikom je ustanovio da i Srbi kao konstitutivni narod moraju imati minimalni broj od 20% poslaničkih mjesta kao i druga dva konstitutivna naroda te naredio nove izbore za Grad Sarajevo. Kada se pozicija Grada Sarajeva uporedi sa Gradom Banjalukom vidi se neujednačenost principa i različitost kriterija, pogotovo što je isti sud cjenio i stanje u Banjaluci te ga proglasio ustavnim. U odnosu na Grad Mostar, važno je napomenuti da Ustavni sud nije smatrao da bi i po čemu drugom, osim pomenutih 20% za predstavnike srpskog naroda, izborni sistem za Grad Sarajevo bio neustavan. Stoga je potrebno razmotriti rješenja za Grad Sarajevo u odnosu na odluku o Gradu Mostaru.

Grad Sarajevo ima drugačiju organizaciju i to tako da vjećnike za gradsko vijeće biraju vijeća gradskih općina i to svaka isti broj (po 7) neovisno od veličine i broja glasača s tim da je zagarantovan broj od minimalnih 20% poslanika iz svakog konstitutivnog naroda.

Prema podacima za lokalne izbore održane 2008. Godine broj glasača u gradskim općinama je bio slijedeći:

Novo Sarajevo                      64.952

Novi grad                              103.133

Centar                                   59.269

Stari grad                              36.959

 

Prostom analizom je vidljivo da općina Novi grad u odnosu na općinu Stari grad ima tri puta više glasača a obje u gradsko vijeće daju isti broj poslanika (po 7). U slučaju Grada Sarajeva ne postoje ni kompenzacioni mandati pa se navedene razlike ničim ne mogu ublažiti.

S druge strane, Grad Mostar je podjeljen na šest izbornih jedinica različite veličine od kojih svaka Izborna jedinica daje minimalnih po 3 zastupnika. Dakle minimalni broj nije i konačni broj zastupnika iz pojedine izborne jedinice. Prilikom zauzimanja stava, Ustavni sud nije imao u vidu postojanje još 17 kompenzacionih mandata sa liste za cijeli grad. Ovi mandati kompenziraju različitu veličinu izbornog tijela što mu je i svrha tako da najveće izborne jedinice dobijaju u krajnjem rezultatu najveći broj mandata. U sadašnjem sazivu gradskog vijeća, Izborna jedinica Jugozapad kao najveća po broju glasača daje 9 zastupnika a ne 3 zastupnika kako to navodi Ustavni sud. Dakle 3 zastupnika su minimum a raspored ostalih zastupnika proizilazi direktno iz izbornog rezultata. Tačna teritorijalna pripadnost svih 35 poslanika vidljiva je iz tabele 3a u prilogu te se vidi da najveće izborne jedinice imaju i najveći broj zastupnika ali nijedna nema manje od 3 osim centralne zone koja kroz listu za grad ima jednog poslanika.

Ovdje posebno treba naglasiti da je u svojim odlukama kako za Sarajevo, tako i za Mostar Ustavni sud već utvrdio da određivanje minimalne zastupljenosti u odnosu na veličinu izbornog tijela nije neustavna kao što nije neustavna ni za ostale nivo vlasti što je vidljivo iż prednje analize. S druge strane, veća jačina pojedine izborne jedinice kompenzira se kroz kompenzacione mandate tj. kroz listu za cijeli grad.

Na kraju, želimo istaći da su Izborne jedinice Grada Mostara  svojevremeno bile gradske općine i bile su jedinice lokalne samouprave te su kao takve bile i izborne jedinice. U tom obliku su bile i ustavne što proizilazi iz odluke Ustavnog suda FBiH iz 1996.g. Ove gradske općine su odlukom Visokog predstavnika transformisane u gradska područja sa određenim minimalnim stepenom lokalne samouprave u što spada i biranje minimalna 3 predstavnika koji upravljaju određenim novčanim resursima u gradskom području koje je istovremeno i Izborna jedinica. I ova područja sa svojim nadležnostima su ustavna što proizilazi i iz ove odluke Ustavnog suda koji ih nije smatrao neustavnim. Iz toga proizilazi da ako su ustavni kao gradska područja onda ne mogu biti neustavni kao izborne jedinice jer im to pravo po automatizmu pripada.

Rezime

Iz svega naprijed navedenog smatramo da Ustavni sud nije razmotrio sve relevantne činjenice kod donošenja svoje odluke te na taj način donio u praksi neprovodivu odluku.

S tim u vezi smatramo da se Ustavni sud mora odrediti prema slijedećim pitanjima:

Na koji način Parlamentarna skupština BiH i Grad Mostar mogu promjeniti nametnutu odluku Visokog predstavnika za BiH bez prethodnog usvajanja, obzirom da do danas ni Statut Grada Mostara ni dio izbornog Zakona koji se odnose na Grad Mostar nisu usvojeni u redovnoj proceduri.

Ako ostane kod stavova iznesenih u presudi i nakon razmatranja zahtjeva za preispitivanje Ustavni sud se mora principijelno odrediti o kriterijima po kojima se određuje ustavno prihvatljiv omjer između veličine izborne jedinice i broja zastupnika,

Da li određivanje identičnog, minimalnog broja zastupnika u, po brojnosti različitih izbornih jedinica, uz određeni broj kompenzacionih mandata, predstavlja neustavni način određivanja broja poslanika višečlane izborne jedinice.

Legitimacija za podnošenje Zahtjeva:

Ustavni sud Bosne i Hercegovine svojim aktom od 14. jula 2010. godine pozvao je Predsjednika Gradskog vijeća Grada Mostara kao predstavnika ovog organa na javnu raspravu  o podnesenom Zahtjevu izaslanika hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, smatrajući ga oficijelnim predstavnikom ovog organa.

Na  navedenoj javnoj raspravi kao Predsjednik Gradskog vijeća iznio sam stajališta koja opravdavaju postojeće odredbe Statuta Grada Mostar i njegov osnovni koncept kojim se želi eleminisat dominacija bilo kojeg od konstitutivni naroda u upravljnju Gardom

Kao predsjednik Gradskog Vijeća koji predstavlja Vijeće a i po zahtjevu Kluba vijećnika bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara podnosi se ovaj Zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: U-9/09 od  26.11.2010 (Službeni glasnik BiH 48/11 0d 16.06.2011 godine), pošto se po mišljenju Kluba vijećnika bošnjaka navedenom Odlukom Ustavnog suda derogira upravo osnovni koncept nametnutog Statuta Grada Mostara na polju ravnopravnosti  konstitutivnih naroda u Gradu Mostaru.

Predsjednik Gradskog Vijeća

                                                                                                                     Murat Ćorić