Da li će euro uništiti ideologije?

Potrebna ekspanzivna politika koja dozvoljava nešto višu inflaciju u Njemačkoj kako bi periferne zemlje mogle vratiti konkurentnost (EPA)
Potrebna ekspanzivna politika koja dozvoljava nešto višu inflaciju u Njemačkoj kako bi periferne zemlje mogle vratiti konkurentnost (EPA)

Ukoliko Evropska centralna banka ne otpiše dug zemljama poput Grčke i Italije, rezultat će biti “duplo dno” recesije u eurozoni, koja bi se potom prelila i u ostatak svijeta.

Možda živimo posljednje dane eura. To nije sretna misao. Dok postoje brojni negativni aspekti pravila koja reguliraju Evropska centralna banka (ECB) i ekonomije eurozone, niko ne može poželjeti da vidi ekonomski haos koji će skoro sigurno nastati nakon kolapsa eura.

Najvjerovatnije će uslijediti kolaps banaka, jer će biti prisiljene da otpišu većinu duga u Italiji, Irskoj i drugim prezaduženim zemljama. To bi dovelo do situacije poput one sa Lehmanom, kada se finansije zamrzavaju. Banke bi prestale pozajmljivati jedna drugoj, a čak bi i kompanijama koje dobro posluju bilo teško dobiti kredit.

To je priča o ozbiljnom “duplom dnu” u eurozoni, sa efektom prelijevanja koji bi gotovo sigurno u recesiju gurnuo Sjedinjene Države i većinu ostatka svijeta. Vrlo lako bi se moglo desiti da tim ekonomijama bude trebalo više od decenije da se oporave od štete.

Jednostavan recept

Apsurd ove priče jeste da se takav kolaps lako može spriječiti. Recept je jednostavan. ECB mora pristati na otpisivanje duga Italiji i većini drugih prezaduženih zemalja, nakon otpisa duga Grčkoj. Također bi trebala postojati ekspanzivna politika koja dozvoljava nešto višu inflaciju u Njemačkoj kako bi periferne zemlje mogle vratiti konkurentnost, imajući niže pozitivne stope inflacije.

Trenutna niska stopa inflacije u Njemačkoj zahtijeva da Španija, Italija i druge periferne zemlje ustvari imaju deflaciju, kako bi povećale svoju konkurentnost. To je teško ostvarivo i vjerovatno će dovesti do višegodišnjeg sporog rasta i visoke stope nezaposlenosti u tim zemljama.

Iako bi osnovna logika situacije trebala biti očigledna čak i ljudima bez formalnog poznavanja ekonomije, čini se da je ECB nesvjestan toga. Put koji je ECB, zajedno sa svojim partnerima – Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Evropskom unijom, radije izabrao zahtijeva da prezadužene zemlje samo nastave sa rezanjem svojih deficita. To vodi daljem smanjenju potražnje, što uzrokuje veću nezaposlenost. Kako stopa nezaposlenosti raste, ubiranje poreza opada, a izdvajanje za socijalne programe, poput naknada za nezaposlene, raste. Rezultat je rast deficita i udjela duga u BDP-u.

Apsurd agende ECB-a je trebao biti očigledan čak i njegovim najvišim zvaničnicima kada su došli na ideju o novom proširenom fondu za spasavanje. Da bi ojačali fond, ECB je poslao izaslanike u Kinu, Brazil, Indiju i Rusiju kako bi ih podstakli da pozajme novac fondu.

Podrška iz BRICs-a

Ovo je uistinu neobična priča, jer je nacionalni dohodak po glavi stanovnika svih ovih zemalja daleko ispod prosjeka u ECB-u. U Rusiji, koja je najbogatija u grupi, nacionalni dohodak po glavi stanovnika je malo iznad 17.000 dolara godišnje – što je neznatno više od polovine od prosjeka u eurozoni. U Indiji je nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznad 4.000 dolara – manje od 15 posto od prosjeka za EU. Ukratko, imamo konfederaciju koja uključuje brojne najbogatije zemlje na planeti koje traže pomoć od zemalja mnogo siromašnijih od njih.

Ustvari, ukoliko ove brzorastuće zemlje u razvoju žele zemljama eurozone učiniti uslugu, uzet će stranicu iz priručnika MMF-a. Kao što je moj kolega Mark Weisbrot sugerirao, one će eurozoni za fond za spasavanje ponuditi podršku, ali pod određenim uslovima. Ti uslovi bi jednostavno bili da ECB počne slijediti dobru makro politiku.

Drugim riječima, ECB bi trebao pristati na to da garantuje za dug vlada eurozone, nakon što dogovori neophodni otpis duga Grčkoj i drugim zemljama koje bi imale poteškoća u ispunjavanju svojih dužničkih obaveza, čak i ako plate vrlo niske kamatne stope.

Ove zemlje bi, također, trebale zahtijevati od ECB da odredi nešto višu stopu inflacije, u rasponu od tri do četiri posto. To bi perifernim zemljama olakšalo proces prilagođavanja. Ukoliko inflacija u eurozoni prosječno iznosi četiri posto, sa nešto višom stopom inflacije u Njemačkoj i nastavkom gotovo nulte stope u Španiji, Italiji i drugim jako zaduženim zemljama, onda bi ova druga grupa zemalja uskoro vratila svoju konkurentnost. Viša inflacija će, također, pomoći ublažiti teret duga s kojim se periferne zemlje suočavaju.

Apsurd ove situacije je da zemlje eurozone neće trebati vanjsku podršku od BRICs-a, ukoliko je ECB spreman da još danas počne slijediti ove politike. Baš kao što je to sada slučaj sa Sjedinjenim Državama, u EU ne postoji manjak bogatstva, u smislu da ima sposobnost proizvoditi znatno više robe i usluga nego što trenutno proizvodi. Glavni problem je jednostavno manjak potražnje.

Znamo kako generirati potražnju otkako je Keynes napisao svoje remek-djelo 1930-ih. Međutim, umjesto da slijedi jednostavne korake za ponovno uspostavljanje stabilnog rasta u ekonomiji eurozone, ECB se drži ideološke agende koja će uništiti euro i baciti ekonomiju u recesiju, još težu nego što je bila prošla. Ovo je tragedija čiji se rasplet usporeno otkriva pred svijetom.

Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 


Povezane

Više iz rubrike VIJESTI
POPULARNO