Nakon Arapskog proljeća – evropska jesen

Aktuelnu finansijsku krizu u svijetu posmatrači često zovu dužničkom krizom, Britanci je doživljavaju kao krizu eurozone, Azijci kao sjevernoatlantsku krizu, a riječ je i o krizi na Sredozemlju, drevnoj kolijevci čovječanstva, piše u Guardianovom blogu dugogodišnji urednik Michael White.

Mediteranska se kriza ne ograničava samo na Italiju ili Grčku, ona prijeti i novom recesijom cijeloj Evropskoj uniji (EU).

Gotovo sve zemlje Sredozemlja zahvaćene su nestabilnošću ili nesigurnošću, piše White.

Krenite iz Grčke na istok i naići ćete na umjereno islamističku vladajuću tursku Partiju pravde i razvoja, vladu koja drži do pluralizma i ostvaruje znatan ekonomski razvoj, ali istovremeno plaši tursku sekularnu elitu progonom, reformama i političkim odlukama koje upitnim čine budući smjer te zemlje.

Geopolitičko raskrižje

Kao veliko geopolitičko raskrižje između Evrope Azije, Turska se ponovno nameće susjedstvu kojim je vladala stoljećima.

Odmah uz nju je Sirija, stabilna i autokratska sve dok je nije uzdrmalo nedavno Arapsko proljeće.

Šta će biti s režimom Bashara al-Assada i kakva će vlada zauzeti njegovo mjesto: sekularna, nacionalistička ili islamistička?, pita se White i ide dalje po Mediteranu: krasni, ali krhki Libanon, stisnut između moćnih susjeda koji njime manipuliraju, ponajviše Sirija i Izrael, iako i udaljeni Iran ostvaruje određeni šijitski utjecaj.

Izrael je po svemu uljez: on svoje goleme snage i slabosti kamuflira vojnom moći i američkom zaštitom.

White se u blogu pita ko može znati šta će biti s Egiptom.

Vojni udar kojim je početkom godine svrgnut Mubarakov režim još nije opravdao euforiju Arapskoga proljeća.

Odmah uz Egipat na sredozemnoj je obali Afrike Libija, a ondje tek treba vidjeti šta će se dogoditi kad se NATO povuče u svoje italijanske baze, a Zapad ne ostvari obećanja o izgradnji demokratije.

U Tunisu je islamistička stranka osvojila najviše glasova na izborima i to obećanjem pluralizma, modernizacije i velikim brojem žena u parlamentu.

White piše kako treba držati fige da tako i bude, ali podsjeća da je 1991. godine u Alžiru na izborima islamistička stranka pobijedila nacionaliste, koji su se izborili za nezavisnost od Francuske, a onda se uplela vojska i pokrenula krvavi građanski rat te odonda ona bira predsjednika.

U Alžiru je tek u proljeće ukinuto vanredno stanje, i to kao reakcija na susjedne ustanke, a zemlja je napokon krenula naprijed, ponajviše zahvaljujući visokoj cijeni nafte i plina, a to nije recept za stabilan napredak.

Maroko, naprotiv, ne nosi prokletstvo naftnog bogatstva i živi tihim životom pod moćnom monarhijom.

Nedavno je donesen novi ustav i opoziciji je dopušteno da povremeno uđe u vladu.

Diljem Sredozemlja ljudi žele posao, stan i sigurnost koja će im omogućiti da normalno žive, piše Michale White.

Od Francove smrti Španija se napokon vratila Evropi, nakon dugog boravka na njenom rubu.

A onda je 2002. godine ušla u eurozonu, simbol modernizacije za mnoge zemlje koje se oporavljaju od diktature, i doživjela građevinski i kreditni bum.

Kao i drugi, sad je u krizi, iako joj je dug manji od italijanskoga, a ekonomija zdravija od britanske, piše White.

Kreditne  agencije upravo su joj smanjile rejting sa AAA na AA-, zbog nedovoljna rasta, velikog javnog duga i nezaposlenosti.

Zbog toga što je u eurozoni, nužna je “interna devalvacija”, mjere štednje kojima bi se vratila konkurentnost.

Posljedica toga i ostalih problema je izgledan poraz socijalističkoga premijera Zapatera na izborima 20. novembra.

To znači da će pasti još jedna vlada u EU.

A ko je sljedeći?, pita se sigurno francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koga u proljeće čekaju izbori.

Iako se čini da neće biti teško pobijediti glavnoga protivnika, socijalistu Francoisa Hollandea, White se prisjeća kako su na pretprošlim izborima desničari iz Nacionalnog fronta pobijedili ljevicu i ušli u drugi krug protiv Jacuesa Chiraca, a Marine Le Pen izgleda i zvuči bolje i uvjerljivije nego njin otac Jean-Marie.

Vremena su opasna, svašta se može dogoditi, kaže White.

On podsjeća na Tarika Muhameda Buazizija, tuniskoga prodavača voća i povrća, koji se, zbog arbitrarne policijske konfiskacije robe i vaga, spalio i tako pokrenuo lavinu koja se danas zove Arapsko proljeće.

Citiran Clinton

Milioni Arapa prepoznaju se u njemu. Njegov brat izjavio je kako bi njegovu žrtvu opravdao napredak u kojem bi “i siromašni imali pravo kupovati i prodavati”.

Ta misao odjekuje diljem Sredozemlja u društvima koja su se navikla na životni standard koji je, mada ne uvijek visok, bio sve sigurniji i bolji zadnjih 50 godina, a temeljio se na sofisticiranim institucijama koje arapski svijet još nema. A kredit je jedna od njih.

Euroskeptici koji uvijek kažu kako je država uvijek problem moraju razmisliti o činjenici da je upravo odsutnost snažne i djelotvorne vlade fundamentalna greška u krizi eurozone od 2008. godine, piše komentator Guardiana

Svi krećemo sa različitih pozicija, piše White: stil Silvija Berlusconija sličniji je Gaddafijevom nego stilu luteranke Angele Merkel, ali svi želimo slične stvari.

Iz evropske jeseni, koja je uslijedila nakon Arapskog proljeća, piše White, nije lako izvući izravnu pouku.

Euroskeptici, koji uvijek kažu kako je država uvijek problem, moraju razmisliti o činjenici da je upravo odsutnost snažne i djelotvorne vlade fundamentalna greška u krizi eurozone od 2008. godine.

Eurofederalisti i ostali koji idealiziraju državu mogu se zapitati jesu li imali pravo kad su tražili takvo jedinstvo, čak i zajedničku valutu, u heterogenoj Evropi kojoj je različitost obično bila snaga.

Kako bilo, kompetentna i poštena politika samo je sredstvo.

Diljem Sredozemlja ljudi žele posao, stan i sigurnost koja će im omogućiti da normalno žive, piše White.

Na kraju krajeva, “važna je ekonomija, budalo”, citira White slogan kojim je Bill Clinton pobijedio Georgea H. W. Busha početkom devedesetih.

Izvor: Agencije