Usred ruševina u Gazi Palestinci se bore da prežive

Svako jutro u 8:00 sati Amal al-Robayaa napušta školu Ujedinjenih naroda, u kojoj su ona i njena šira porodica pronašli sklonište nakon izbijanja rata u Gazi i kreće u misiju pronalaska hrane.

“Prva stvar na koju pomislim kada se probudim je čime ću danas nahraniti djecu.”

Među ustima koja treba nahraniti su njen suprug, šestero djece, snaha i dvoje unučadi.

Pod konstanrnom prijetnjom od bombardiranja, Amalina svakodnevna borba za izdržavanje porodice postala je smrtonosni usud.

Prebira po ruševinama između škole i svoje kuće u četvrti Shabura u Rafahu na jugu Gaze, nadajući se da će tu sresti komšije koji će joj dati malo brašna da napravi hljeb.

Četiri sata i po bezuspješnog čekanja

Njen 24-godišnji sin Suleiman trči do obližnje pekare i uzima broj s kojim će stati u red, prije nego požuri do punkta s vodom.

“Pokušavam napuniti kanster ili dva vode kako bih stigao do pekare prije nego se otvori”, kaže Suleiman.

“Ako imate sreće, ovaj naporni zadatak traje dva sata, no najčešće se to oduži na četiri ili pet sati”, rekao je.

Osim toga, niko ne garantira da ćete ga uspješno završiti.

“Smjenjujemo se u redu. Prije dva dana sam četiri i po sata stajala u redu da bi mi, kada sam došla na red, rekli da nema hljeba. Molila sam da mi daju nekoliko komada za djecu, ali su odbili”, ispričala je njegova majka.

Amal kaže da je stambeni blok u kojem je živjela uništen u izraelskom bombardiranju prvog dana rata, koji je uslijedio nakon Hamasovog napada na Izrael, u kojem je, prema izraelskim vlastima, ubijeno oko 1.200 ljudi.

Izrael je u odgovoru na taj napad do sada ubio 11.200 ljudi u Gazi, većinom civila, prema podacima palestinskog Ministartsva zdravstva.

U ruševinama onoga što je bio dom

“Ubijen je čak i konj koji je vukao prikolicu sa stvarima mog sina”, rekla je.

Porodica provodi dane u ruševinama onoga što je nekada bio njihov dom.

Naknadno im se pridružila Amalina 39-godišnja snaha Nesrine, koja se pojavila s malom vrećom brašna, držeći je u rukama poput trofeja.

Njih dvije su se odmah bacile na posao, miješajući brašno s vodom.

Jedna je potkuhavala tijesto, dok je druga po ruševinama tražila komade kartona i drva pomoću kojih bi mogla zapaliti vatru i ispeći hljeb.

“Vidi me! I ja pomažem”, rekao je devetogodišnji Bilal, stavljajući odjeću na betonske ploče kako bi se osušila.

Male količine vode koje su im dostupne neophodno je pažljivo koristiti, malo za pranje odjeće, a malo za tuširanje.

“Generalno, djeca i ja se peremo svakih četiri ili pet dana. Ponekad nema vode, pa je taj razmak veći”, kazala je Amal, pokazujući na svoje kupatilo među ruševinama.

“Imamo malo privatnosti, ali uvijek se brinemo da će nam komad betona pasti na glavu”, rekla je.

Djeca na prvom mjestu

Njen suprug Imed pokušava zaokupiti pažnju djece, svirajući stare palestinske pjesme i neke modernije melodije na neyju, tradicionalnoj arapskoj flauti.

“Moj oud je negdje ispod ruševina, ali bar imam flautu, pa mogu održati raspoloženje i izmamiti djecu osmijeh”, kazao je.

Porodica je do poslijepodneva uspjela osigurati 27 litara (sedam galona) vode, 500 grama paste i sos, koje je podijelilo pedesetak ljudi.

“Prvo hranimo djecu”, rekao je Imed, dok su mlađi članovi porodice stajali u redu s tanjirima kako bi dobili nekoliko zalogaja hrane, koja je brzo nestala.

Roditelji su, nakon večere, napravili sebi po šolju čaja.

Uz sve jači zvuk dronova i smrkavanje, vratili su se u školu UN-a, gdje će prespavati s hiljadama drugih porodica.

“Nemamo zimske odjeće za djecu, a svaka naredna noć je malo hladnija od prethodne”, kazala je Amal.

“Djeca slabo spavaju, a i kada uspiju zaspati, bude se ponoći vrišteći… Tako da noći provodim čekajući svitanje kako bih se mogla vratiti bliže svojoj kući”, rekla je Nesrine.